Ponekad šutnja smiruje situaciju, ali ostavlja prostor drugima da ispričaju priču umjesto nas
U PR-u se često govori o važnosti pravovremene komunikacije. Kada se dogodi problem, javnost očekuje objašnjenje, reakciju ili barem znak da je organizacija svjesna situacije. Ipak, postoje trenuci kada se organizacije odluče na šutnju. Pitanje je može li tišina ikada biti dobra strategija. Odgovor nije jednostavan. U nekim situacijama prebrza reakcija može biti štetna, posebno ako informacije još nisu provjerene. Bolje je pričekati nego javnosti dati netočnu ili nepotpunu izjavu. Tišina tada može biti oblik opreza, ali samo ako ne traje predugo i ako postoji jasna namjera da se komunicira čim bude moguće.
Šutnja nije zlato
Problem nastaje kada se šutnja koristi kao način izbjegavanja odgovornosti. Ako javnost postavlja pitanja, a organizacija ne odgovara, prostor se otvara nagađanjima, glasinama i tuđim interpretacijama. U digitalnom okruženju priča se razvija i bez službene izjave. Ako organizacija ne komunicira, netko drugi će oblikovati percepciju umjesto nje. Zato je važno razlikovati stratešku tišinu od pasivnosti. Strateška tišina znači da organizacija promišljeno bira trenutak i način komunikacije. Pasivnost znači da ne zna što reći ili se nada da će problem nestati sam od sebe. U većini slučajeva, javnost takvu šutnju ne doživljava neutralno, nego kao znak krivnje, nezainteresiranosti ili nesigurnosti.
Dobra PR strategija ne mora uvijek značiti stalno govoriti. Ponekad je važno slušati, prikupiti činjenice i izbjeći nepotrebne reakcije. Međutim, potpuna tišina rijetko je dugoročno korisna.
U vremenu brzih informacija, šutnja također komunicira. Pitanje je samo hoće li publika tu šutnju razumjeti kao promišljenost ili kao bijeg od odgovornosti.
Vikend Formule 1 možda službeno počinje izlaskom bolida na stazu, ali za vozače posao počinje puno ranije. Prije treninga, kvalifikacija i nedjeljnih svjetala na semaforu dolazi Media Day, dan kada su umjesto brzine u centru pažnje izjave, novinari i kamere.
Na prvi pogled djeluje jednostavno. Vozač sjedne pred mikrofon, odgovori na nekoliko pitanja i nastavi sa svojim danom. Ipak, iza tih nekoliko minuta stoji puno pripreme. Svaka izjava može postati naslov, TikTok, meme ili tema o kojoj će fanovi raspravljati do kraja vikenda. Dovoljno je da netko nešto krivo kaže i već imaš novu temu za raspravu na društvenim mrežama.
Posebno je zanimljivo što vozači danas više nisu samo sportaši. Oni su i javne osobe, ambasadori momčadi, sponzora i same Formule 1. Jedno pitanje o novom ugovoru, odnosu s momčadskim kolegom ili lošem rezultatu prošle utrke može vrlo brzo razgovor odvesti u smjeru koji nitko nije planirao.
Zamisli da si Charles Leclerc i da te nakon loše utrke ponovno pitaju što se dogodilo s Ferrarijem. Ili da si Lando Norris pa moraš komentirati glasine koje su fanovi već tri dana analizirali na društvenim mrežama. Lewis Hamilton također dobro zna kako je to kada se svaka izjava, ali i svaki outfit, nađe pod povećalom. Nije baš jednostavno samo sjesti i „malo popričati”.
Izvor: Pixabay
Tu nastupa medijski trening. Znati voziti bolid 300 kilometara na sat očito nije dovoljno. Treba znati odgovoriti i na neugodno pitanje bez stvaranja sutrašnje naslovnice. Ponekad to znači dati konkretan odgovor, a ponekad profesionalno izgovoriti puno toga bez da si zapravo rekao išta. PR skill level: expert.
Media Day istovremeno daje novinarima sadržaj, fanovima pristup vozačima, a momčadima priliku da postave ton za vikend. Dobra izjava može smiriti glasine, podići interes za utrku ili predstaviti priču koju će mediji dalje prenositi. Loša? Pa, internet ne zaboravlja.
A onda dolazi drugi dio priče. Izjava koja je trajala deset sekundi može završiti na TikToku, Instagramu i X-u, gdje je fanovi analiziraju, pretvaraju u memeove ili izvlače iz konteksta. Nekad se više priča o tome što je vozač rekao nego o njegovu vremenu na treningu. Zato Media Day ne završava nužno kada se ugase kamere.
Na stazi se mjeri svaka tisućinka, a izvan nje gotovo svaka riječ. I dok mi čekamo da se upale svjetla na semaforu, vozači su već odradili jedan sasvim drugačiji dio vikenda.
Uglavnom, prije nego što vozač uopće sjedne u bolid, već je morao odraditi nekoliko krugova pred novinarima.
Rijetko ga promatramo kao igralište za odrasle dok nam ne postane zabavno, a onda počinje upoznavanje.
„Odi i upoznaj se!“ riječi su koje smo čuli sto puta, pogotovo u PR svijetu. LinkedIn, Instagram, Facebook, sve su to ok alati za upoznati nove ljude, bez obzira radi li se o poslovnoj suradnji, prijateljstvu ili pak traženju partnera. Ali realno, ništa neće nadmašiti dobar event. Razlika je u tome što na eventu odmah vidiš reakciju, energiju i dojam koji ostavljaš, a to je u PR-u sve.
Event je kao igralište za odrasle, koncepti su jako slični. To je mjesto za upoznati ljude, mjesto gdje ideje lete i gdje se donose nove životne odluke. Jednostavno pitanje poput „Kako ti se svidio ovaj panel?“ može završiti s: „Hej, tražimo baš nekoga poput tebe!“
Za PR studente, event je uvertira u sve ono što dolazi. Prvi kontakt, prvi internship, prvi posao ili pak suvlasnik tvoje buduće firme može proizaći iz tog prvog rukovanja. Naravno, ulazak u prostoriju punu ljudi koji znaju više od tebe može biti stresan. Osjećaš se kao prvi dan faksa, svi nešto pričaju, svi djeluju samouvjereno, a ti se pitaš gdje da staneš i s kim započeti razgovor. Neka te ne bude strah što si možda najmlađa osoba tamo, s razlogom je tako i svi su jednom bili gdje si ti sada.
Najgore što možeš napraviti je stajati sa strane i praviti se da je nešto zanimljivo na mobitelu. Pogled gore, ono zanimljivo su ljudi oko tebe. Postavi pitanje, prokomentiraj, nasmij se. PR-ovci vole pričati, bitno je znati to iskoristiti.
Paneli, pauze za kavu, čak i red za garderobu su sve prilike za chitchat. Ne gledaj event kao obavezu, već kao priliku, jer često onaj najbolji dio eventa nije ono što je na rasporedu, nego ono između. Upravo u tim “među-trenucima” ljudi su najopušteniji i najotvoreniji za razgovor.
I mali savjet: nakon eventa, javi se ljudima kojima si pružio/la ruku. Kratka LinkedIn poruka ili zahtjev na Instagramu može napraviti veliku razliku. Networking počinje na eventu, ali ne završava tamo. Nije bitno samo upoznavanje, već i održavanje odnosa jer se tako gradi povjerenje, a bez njega nema dobrog PR-a.
Kada nekoliko sati programa predstavlja mjesece pripreme
Kada dođemo na koncert, konferenciju, otvorenje izložbe ili predstavljanje novog proizvoda, najčešće vidimo samo ono što se događa pred nama. Govornici izlaze na pozornicu prema rasporedu, prezentacije funkcioniraju bez problema, gosti razgovaraju uz piće, a cijeli događaj djeluje kao da se odvija potpuno spontano. Međutim, iza svakog uspješnog eventa kriju se tjedni, a ponekad i mjeseci planiranja, koordinacije i komunikacije.
U odnosima s javnošću organizacija događaja jedan je od najzahtjevnijih, ali i najzanimljivijih poslova. Dobar događaj nije samo prilika za predstavljanje proizvoda ili usluge, već način izgradnje odnosa s medijima, partnerima, klijentima i širom javnošću. Upravo zato svaki detalj može imati velik utjecaj na konačan dojam.
Sve počinje jasnim ciljem
Prije nego što se rezervira prostor ili pošalju pozivnice, potrebno je odgovoriti na jedno važno pitanje, a to je zašto organiziramo događaj?
Cilj može biti predstavljanje novog proizvoda, obilježavanje važne obljetnice, povezivanje s poslovnim partnerima ili jačanje prepoznatljivosti brenda. Bez jasno definiranog cilja vrlo je teško donijeti dobre odluke tijekom organizacije.
Jednako je važno odrediti kome je događaj namijenjen. Konferencija za poslovne partnere neće izgledati isto kao događaj za studente ili festival otvoren za širu javnost. Kada znamo tko su naši gosti, lakše je prilagoditi program, način komunikacije i cjelokupno iskustvo koje želimo stvoriti.
Dobra organizacija skriva stotine sitnih detalja
Ljudi često primijete samo velike stvari poput lokacije ili uređenja prostora, ali organizatori znaju da uspjeh ovisi o desecima manjih detalja.
Potrebno je rezervirati prostor, dogovoriti tehničku opremu, organizirati rasvjetu, ozvučenje, catering, fotografiranje, snimanje, pripremiti raspored govornika i osigurati da svi uključeni znaju svoju ulogu. Dovoljno je da zakaže samo jedna od tih stavki kako bi se cijeli događaj našao u problemima.
Upravo zato se tijekom priprema često izrađuju detaljni planovi sa satnicom i popisom svih zadataka. Takva organizacija omogućuje da se moguće poteškoće riješe prije nego što ih primijete gosti.
Komunikacija s medijima jednako je važna kao i sam događaj
Koliko god događaj bio kvalitetno organiziran, njegov će doseg biti ograničen ako o njemu nitko ne sazna. Upravo zato važan dio posla PR stručnjaka čini komunikacija s medijima.
Nekoliko dana prije događaja medijima se šalju pozivnice i informacije o programu. Ako je riječ o važnijem događaju, priprema se i priopćenje za medije koje sadrži sve ključne informacije.
Na samom događaju potrebno je omogućiti novinarima nesmetan rad, osigurati prostor za fotografiranje i snimanje te organizirati izjave govornika ako su predviđene. Dobra suradnja s medijima povećava mogućnost da će događaj dobiti kvalitetnu medijsku popraćenost.
Što ako nešto pođe po zlu?
Bez obzira na to koliko je događaj dobro isplaniran, uvijek postoji mogućnost nepredviđenih situacija. Mikrofon može prestati raditi, govornik može kasniti, vrijeme može pokvariti događaj na otvorenom ili se mogu pojaviti tehnički problemi.
Upravo zato organizatori uvijek imaju rezervni plan. Dodatna tehnička oprema, pričuvni raspored i jasno podijeljene odgovornosti omogućuju brzu reakciju kada se pojavi problem.
Jedna od najvažnijih osobina dobrog PR stručnjaka upravo je sposobnost da ostane smiren pod pritiskom. Gosti često neće ni primijetiti da se nešto neplanirano dogodilo ako organizacijski tim brzo pronađe rješenje.
Iskustvo posjetitelja ostavlja najveći dojam
Događaj nije uspješan samo zato što je sve prošlo prema planu. Najvažnije je kako su se osjećali ljudi koji su sudjelovali.
Ljubazno osoblje, jasne informacije, dobra organizacija registracije, kvalitetan program i ugodna atmosfera često ostavljaju puno jači dojam od skupih dekoracija ili spektakularnih efekata.
U posljednje vrijeme sve se više pažnje posvećuje upravo iskustvu sudionika. Organizatori žele da se gosti osjećaju dobrodošlo, da lako pronađu potrebne informacije i da nakon događaja ponesu pozitivne dojmove koje će podijeliti s drugima.
Posao ne završava odlaskom posljednjeg gosta
Mnogi misle da je organizacija završena kada posljednji sudionik napusti prostor. Zapravo tada počinje posljednja, ali vrlo važna faza.
Nakon događaja analiziraju se rezultati. Koliko je ljudi sudjelovalo? Kakve su bile reakcije publike? Koliko je objava bilo na društvenim mrežama? Jesu li mediji prenijeli informacije o događaju? Što bi se sljedeći put moglo napraviti bolje?
Takve analize pomažu organizatorima da iz svakog projekta nešto nauče. Iskustvo stečeno na jednom događaju često postaje ključ uspjeha sljedećeg.
Organizacija događaja kao spoj kreativnosti i odgovornosti
Ono što me najviše privlači kod organizacije događaja jest činjenica da nijedan projekt nije isti. Svaki donosi nove izazove, različite ljude i drukčije ciljeve. Upravo zato ovaj dio odnosa s javnošću zahtijeva kombinaciju kreativnosti, dobre organizacije i kvalitetne komunikacije.
Istovremeno, riječ je o poslu koji nosi veliku odgovornost. Sudionici neće vidjeti mjesece priprema, ali će vrlo brzo primijetiti ako nešto ne funkcionira. Zato su detalji, timski rad i dobra koordinacija ono što razlikuje prosječan događaj od onoga koji će ljudi dugo pamtiti.
Svaki dan susrećemo se s velikim brojem reklama. Dok pregledavamo društvene mreže, gledamo televiziju ili čitamo portale, gotovo je nemoguće izbjeći promotivne poruke. Većinu njih zaboravimo nekoliko sekundi nakon što ih vidimo, ali neke kampanje ostanu nam u sjećanju godinama. Razlog tome najčešće nije vrhunski slogan ili veliki budžet, nego dobra priča.
Upravo zato storytelling posljednjih godina zauzima sve važnije mjesto u odnosima s javnošću. Ljudi se lakše povezuju s emocijama nego s činjenicama, a dobra priča može prenijeti poruku na način koji je prirodan, zanimljiv i uvjerljiv. Umjesto da publici govorimo zašto je neki proizvod ili organizacija najbolji, puno je učinkovitije pokazati kako su nekome promijenili život ili riješili određeni problem.
Kao student odnosa s javnošću često primjećujem da najbolje kampanje nisu nužno one koje imaju najveći budžet, već one koje uspiju ispričati priču u kojoj se ljudi mogu prepoznati.
Ljudi vole priče jer bude emocije
Još od djetinjstva učimo kroz priče. Bajke, filmovi, knjige i osobna iskustva ostavljaju mnogo jači dojam od pukih informacija. Isto vrijedi i u komunikaciji brendova.
Kada neka tvrtka samo nabraja karakteristike svog proizvoda, publika će to vrlo brzo zaboraviti. Međutim, ako pokaže stvarnu osobu koja je zahvaljujući tom proizvodu riješila problem ili ostvarila cilj, cijela poruka postaje puno uvjerljivija.
Emocije su ono što priče čini posebnima. Nije važno izazivaju li smijeh, inspiraciju ili suosjećanje – važno je da kod publike potaknu neku reakciju. Upravo zbog toga storytelling često ostvaruje bolje rezultate od klasičnog oglašavanja.
Storytelling nije izmišljanje priča
Ponekad ljudi misle da storytelling znači uljepšavanje stvarnosti ili izmišljanje događaja koji se nikada nisu dogodili. Zapravo je potpuno suprotno.
Dobar storytelling temelji se na autentičnosti. Svaka organizacija ima svoju priču – kako je nastala, koje vrijednosti zastupa, kakve ljude okuplja i kakve probleme rješava. Upravo iz tih stvarnih iskustava nastaju najbolje komunikacijske kampanje.
Na primjer, lokalna obiteljska tvrtka može ispričati priču o nekoliko generacija koje zajednički razvijaju posao. Sportski klub može predstaviti put mladog sportaša do prvih uspjeha. Humanitarna udruga može pokazati kako je pomogla pojedincima kojima je pomoć bila najpotrebnija. Sve su to priče koje stvaraju povezanost između organizacije i publike.
Ljudi žele upoznati osobe iza brenda
Jedna od najvećih promjena u komunikaciji posljednjih godina jest činjenica da publika više ne želi promatrati organizacije kao hladne institucije. Ljude zanimaju zaposlenici, osnivači, volonteri i svi oni koji stoje iza određenog projekta.
Kada tvrtka predstavi svoje zaposlenike, pokaže kako nastaje proizvod ili podijeli iskustva ljudi koji svakodnevno rade na ostvarivanju zajedničkog cilja, komunikacija postaje mnogo osobnija.
To se posebno vidi na društvenim mrežama. Objave u kojima zaposlenici govore o svom poslu često ostvaruju bolje rezultate od klasičnih promotivnih objava. Razlog je jednostavan, ljudi vjeruju ljudima puno više nego logotipima.
Dobra priča ne mora biti komplicirana
Jedna od najvećih zabluda jest da dobra priča mora biti spektakularna. Zapravo su najuspješnije priče često vrlo jednostavne.
Ponekad je dovoljno prikazati svakodnevni trenutak koji će kod publike izazvati emociju. To može biti prvi radni dan novog zaposlenika, priprema velikog događaja, zadovoljni korisnik ili mali uspjeh koji je ostvaren nakon mnogo truda.
Važno je da priča ima početak, izazov i završetak. Publika želi vidjeti razvoj događaja i razumjeti zašto je određena situacija važna. Upravo zbog toga storytelling nije samo lijepo pisanje, nego promišljeno oblikovanje sadržaja koji ima jasnu poruku.
Storytelling je važan i tijekom krizne komunikacije
Iako se storytelling najčešće povezuje s promocijom, važnu ulogu ima i tijekom kriznih situacija. Kada organizacija otvoreno objasni što se dogodilo, pokaže razumijevanje prema ljudima koji su pogođeni problemom i objasni koje korake poduzima kako bi ga riješila, javnost će takvu komunikaciju doživjeti iskrenijom.
Naravno, pritom treba paziti da priča ne zvuči kao pokušaj opravdavanja ili manipulacije. Ljudi vrlo brzo prepoznaju kada emocije nisu iskrene. Zato se i u kriznim situacijama treba držati činjenica, ali ih predstaviti na način koji pokazuje odgovornost i empatiju.
Društvene mreže otvorile su nove mogućnosti
Razvojem društvenih mreža storytelling je postao dostupniji nego ikad prije. Danas organizacije mogu ispričati priču kroz fotografije, kratke videozapise, intervjue, podcaste ili objave iza kulisa.
Posebno su zanimljivi sadržaji koji prikazuju svakodnevni rad zaposlenika ili proces nastanka proizvoda. Takve objave djeluju prirodno i često postižu bolju interakciju od klasičnih oglasa.
Istovremeno, društvene mreže zahtijevaju autentičnost. Publika vrlo brzo prepoznaje kada je sadržaj previše umjetan ili kada organizacija pokušava stvoriti sliku koja ne odgovara stvarnosti. Upravo zato je iskrenost i dalje najvažniji dio svake dobre priče.
Krizne situacije mogu pogoditi svaku organizaciju, a upravo tada glasnogovornik postaje ključna veza između organizacije i javnosti. U takvim trenucima javnost očekuje brze, točne i vjerodostojne informacije. Upravo tada na scenu stupa glasnogovornik, osoba koja postaje glavni komunikacijski most između organizacije, medija i javnosti.
Glasnogovornik kao lice organizacije
Glasnogovornik je tijekom krize službeni glas organizacije i jedna od njegovih zadaća je jasno objasniti što se dogodilo, koje su posljedice te koje se mjere poduzimaju za rješavanje problema. Ono što je najvažnije je da informacije budu pravovremene i dosljedne. Nedostatak komunikacije često dovodi do širenja glasina i nepovjerenja.
Također, bitna je i empatija prema osobama koje su pogođene krizom. Javnost najčešće procjenjuje način na koji je poruka prenesena, a ne procjenjuje samo sadržaj poruke. Smiren, profesionalan i suosjećajan nastup može značajno utjecati na percepciju organizacije.
Slika: generirano i autorska obrada u Canvi
Važnost pripreme i transparentnosti
Uspješna krizna komunikacija priprema se puno prije nego što krizna situacija nastupi. Dobar glasnogovornik je onaj koji je educiran za nastupe pred medijima, koji poznaje krizne protokole i koji ima unaprijed pripremljene komunikacijske planove. Time se omogućuje brža reakcija i smanjuje se mogućnost pogrešaka.
Transparentnost u kriznoj komunikaciji izravno utječe na to koliko će biti povjerenje javnosti. Svako skrivanje informacija ili izbjegavanje odgovornosti dodatno narušava ugled organizacije. Čak i kada nisu poznati svi detalji, iskrena komunikacija pomaže u izgradnji povjerenja i vjerodostojnosti.
Slika: autorska obrada u Canvi
Ključ uspješnog upravljanja krizom
Glasnogovornik nije samo onaj koji daje izjave medijima, već i onaj koji upravlja informacijama, oblikuje percepciju javnosti i štiti ugled organizacije. Zato je važno da svaka ozbiljna organizacija ima pripremljenog i educiranog glasnogovornika. Kvalitetna i odgovorna komunikacija postaje jedan od najvažnijih alata za uspješno suočavanje s krizom, posebno u današnje vrijeme kada se informacije brzo šire. Zato se glasnogovornik s razlogom smatra jednim od ključnih aktera svakog kriznog menadžmenta.
Hrvatska javnost, a posebno mladi danas koriste društvene mreže, tj. Instagram, TikTok i Facebook kako bi pratili vijesti, trendove i javne osobe. Kako je moguće da u vrijeme kada su društvene mreže glavni izvor informacija za mlade, brojna hrvatska ministarstva i dalje nedovoljno koriste digitalne kanale za komunikaciju sa svojim građanima?
Slika: generirano i autorska obrada u Canvi
Niska prisutnost i mali broj pratitelja
Analiza profila ministarstava i ministara ukazuje na velike razlike u njihovoj prisutnosti na društvenim mrežama između ministarstava i njihovih ministara. Na primjer, Ministarstvo obrane na Instagramu ima više od 21 tisuću pratitelja, a neka ministarstva uopće nemaju aktivne profile. Primjerice, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, kojem upravo mladi čine najvažniju ciljanu skupinu, nema službene profile na društvenim mrežama kao ni ministar navedenog Ministarstva.
Slična situacija je i kod drugih ministarstava te nam takvo stanje pokazuje da državne institucije ne uspijevaju ostvariti značajan doseg među građanima, što je u 21. stoljeću u potpunosti propuštena prilika za povećati vidljivost ministarstava i stvoriti povjerenje.
Ministri vidljiviji od institucija
Zanimljivo je da pojedini ministri imaju znatno više pratitelja od ministarstava koja vode. Ministar obrane Ivan Anušić na Facebooku ima oko 42 tisuće pratitelja, dok Ministarstvo obrane ima 6.600. To sugerira da građani češće prate osobe nego institucije, što je poznat trend u suvremenim odnosima s javnošću.
Ipak, oslanjanje isključivo na osobne profile ministara nije dugoročno rješenje. Institucije trebaju graditi vlastiti identitet i povjerenje neovisno o tome tko se nalazi na čelu ministarstva.
Zašto je to problem?
Problem nedovoljne prisutnosti na društvenim mrežama dovodi do slabije informiranosti i interesa mladih o javnim politikama, natječajima, stipendijama, projektima i drugim mogućnostima koje im država nudi. Tradicionalni mediji, na koje se gotova sva ministarstva oslanjaju u komunikaciji s građanima, ne mogu pratiti izazove i trendove 21. stoljeća kao što to mogu društvene mreže koje pružaju mogućnost za brzu, dvosmjernu i pristupačnu komunikaciju.
Slika: generirano i autorska obrada u Canvi
Vrijeme je za moderniji pristup
Ministarstva bi trebala razviti jasne digitalne komunikacijske strategije, koristiti sadržaj prilagođen mladima te aktivnije komunicirati putem društvenih mreža. U vremenu kada se većina informacija konzumira online, izostanak institucija s digitalnih platformi znači propuštanje prilike za povezivanje s generacijom koja će uskoro oblikovati hrvatsko društvo. Uspješna komunikacija na društvenim mrežama danas više nije samo pitanje informiranja, već i izgradnje odnosa s građanima.
Način na koji mladi u posljednjih nekoliko godina dolaze do informacija se značajno promijenio. Televizija, radio ili novine u tiskanom obliku, više nisu glavni izvor vijesti. Mladi sve više vjeruju influencerima koje svakodnevno prate na društvenim mrežama umjesto onome što mogu pročitati i/ili čuti u tradicionalnim medijima. Zašto je došlo do takve promjene?
Bliskost i autentičnost
Osjećaj bliskosti s influencerima je jedan od glavnih razloga za to. U sadržaju koji dijele influenceri mladi mogu vidjeti detalje iz njihovog privatnog života, njihove svakodnevne aktivnosti i osobna iskustva i zbog toga stječu dojam da ih osobno poznaju i da su im slični. Takav dojam ne stječu kada gledaju novinare ili televizijskih voditelja jer im oni, za razliku od influencera, ne djeluju pristupačno i iskreno, a to je ključna stvar koja kod njih stvara povjerenje.
Slika: generirano pomoću Canve
Društvene mreže kao glavni izvor informacija
Današnji mladi većinu vremena provode na platformama poput Instagrama, TikToka i YouTubea. Informacije im dolaze brzo, u kratkom i zanimljivom formatu. Budući da su influenceri stalno prisutni na tim mrežama, njihovi sadržaji često imaju veći doseg od vijesti koje objavljuju tradicionalni mediji.
Personaliziran sadržaj
Influenceri se obraćaju točno određenoj publici, za razliku od medija koji nastoje zadovoljiti širu publiku. Netko će pratiti modne influencere, netko sportske, a netko stručnjake za tehnologiju ili influencere koji putuju u različite dijelove svijeta. Takav sadržaj mladima djeluje relevantnije jer odgovara njihovim specifičnim interesima, a tradicionalni mediji, s druge strane, zbog širine interesa publike koju žele privući, ponekad kreiraju sadržaje koji djeluju općenito i udaljeno.
Slika: generirano pomoću Canve
Nepovjerenje prema tradicionalnim medijima
Mnogi mladi smatraju da su mediji pod utjecajem politike, oglašivača ili različitih interesnih skupina. Zbog toga često sumnjaju u objektivnost informacija koje dobivaju. Influenceri se predstavljaju kao neovisni pojedinci koji iskreno iznose svoje mišljenje, iako ni oni nisu uvijek potpuno nepristrani.
Važnost kritičkog razmišljanja
Važno je sve informacije koje mladi konzumiraju prateći sadržaje odabranih influencera provjeravati iz više izvora, iako i oni mogu biti koristan izvor informacija i inspiracije. Kritičko razmišljanje i provjera istinitosti informacija ključni su za donošenje informiranih odluka stoga se povjerenje ne bi trebalo temeljiti samo na popularnosti ili velikom broju pratitelja.
Povjerenje mladih prema influencerima rezultat je njihove autentičnosti, dostupnosti i prisutnosti na društvenim mrežama. Ipak, ni influenceri ni mediji nisu nepogrešivi. Najbolji pristup je kombinirati različite izvore informacija i razvijati kritički odnos prema sadržaju koji svakodnevno konzumiramo.
Zanate li onaj osjećaj kad napokon dođe proljeće u Zagreb i odjednom se sve promijeni.
Službeno nije to proglašeno u Narodnim Novinama, ali svi znamo da postoji onaj trenutak kada se grad prebaci iz zimskog sivila u proljetni način rada. Izlaskom sunca, sve one jakne, kapute i čizme strpamo na dno ormara, a mi se na kavama selimo po terasama kafića i ostalih ugostiteljskih objekata, ljudi se počnu ponašati kao da im u mozgu zvoni mali romantika alarm.
I tako sa prvim bubama koje se migolje van svojih čahura pojave se i one druge, „ bube u glavama ljudi“.
I znate kako ono ide, odjedanput svi gledaju nekoga malo duže nego inače. Netko se smije SMS-u na mobitelu kao da je upravo dobio stipendiju života. Netko „ slučajno“ prolazi ulicom tri puta dnevno. Netko se uređuje za predavanje kao za dodjelu Oscara, a ne za kolegij u 18.50.
Zagrebačko proljeće ima taj neki čudni efekt. Grad postaje velika otvorena pozornica za male ljubavne nesporazume, zgode i nezgode, slučajne susrete i poglede koji traju pola sekunde duže nego što bi trebali.
I odjednom kava više nije samo kava
Kava u zimi znači preživljavanje, pijemo je da se razbudimo, ugrijemo i nekako izdržimo dan. Ali s proljećem ta kava dobiva potpuno jednu novu funkciju. Postaje društveni događaj, izlika, poziv, test, i počesto možda početak nečeg nama jako važnog.
„ Idemo na kavu“ s proljećem to više nije samo pitanje, to može značiti puno više nego mislimo isprve. To je ono neizrečeno poput možda, sviđaš mi se, dosadno mi je, želim ići u šetnju, treba mi zraka, ne mogu biti u četiri zida, hm možda nešto bude a možda i ne bude, tko zna ali idemo vidjeti.
Zagrebačke terase, parkovi i vrtovi postanu s proljećem, pravi mali komunikacijski punktovi. Netko sijedi opušteno, ali zapravo sve prati i snima. Netko glumi da ne gleda, ali gleda i gleda. Netko priča o faksu, a zapravo pokušava shvatiti je li ovo prijateljska kava ili je možda na tragu nečega šta će dobiti mogući nastavak.
Iz PR kuta proljetna kava odličan je primjer neverbalne komunikacije. Jer ponekad je lakše a i više se kaže na način kako netko drži tu šalicu kave, nego oni nezgrapni razgovori zar ne?.
Studenti i proljeće
Studenti su posebna kategorija, tijekom zime svi izgledamo kao da nas je pregazio vlak, ili bolje rečeno, kao onaj popunjeni svakodnevni raspored, seminari i apsolutni nedostatak vitamina D. a onda s proljećem na vratima sve se nešto promijeni i odjednom se pojavi energija za sve, osim za ono što zaista treba napraviti.
Rad na seminaru čeka, neka čeka!. Idem šetati gradom to ne čeka, idem na svoju omiljenu terasu popiti kavu i vidjeti ljude. Grupni projekt kasni zbog nekog, ali kad se pojavi izgleda bolje i zanimljivije nego ona prezentacija šta ju je trebalo poslati odavno.
Proljeće zna studentima stvoriti lažan osjećaj da imamo vremena na pretek. Sunce sija, ljudi vani, Zagreb izgleda ljepše, a obaveze se čine manje hitnima. I onda nas pogodi podsjetnik iz kalendara da su rokovi blizu, i da ove blogove treba ispisati do kraja i shvatimo da romantika ne piše seminare sama.
Ljubav, algoritmi i slučajni susreti
Nekad smo se upoznavali u klubu na koncertima barovima ili drugi put susret, ako se dogodi treći pada dogovor idemo na kavu. A danas to upoznavanje radimo slično ili preko aplikacija.
Storyja, likova i onog čudnog trenutka kad shvatimo da netko gleda naš story odmah nakon objave, pa se mi pravimo da to ništa ne znači.
Ali u proljeće i digitalna komunikacija dobije svoju temperaturu, poruke su brže intenzivnije.
Emoji se koriste hrabrije. Srce više nije samo reakcija već i potencijalna strategija. A onaj „haha „ u poruci može se analizirati duže nego rezultati izbora.
Skloni smo s proljećem vidjeti i znakove koji možda i nisu tu samo zbog nas već želimo da nam nešto znače. Netko nas je pogledao? Znak: Netko lajka našu objavu? Znak. Netko je sjeo blizu nas u tramvaju? Svemir šalje poruku.
Proljeće ne mari za realnost. Proljeće voli radost i zaplet.
Zagreb zna u proljeće izgledati kao mala kulisa za ljubavne početke. Zrinjevac, Cvjetni, Tkalča, parkovi i terase, klupe i tramvaji i sve one male lijepe stvari koje život čine boljim.
I kad bi trebala PR kampanja za Zagreb u proljeće, slogan bi bio, „ Dođi po kavu, ostani zbog pogleda“ jer baš tako nekako i funkcionira. Ljudi izađu zbog sunca, ostanu zbog mogućnosti da se nešto dogodi. Te bube u glavi nas natjeraju da se uredimo, izađemo, nasmijemo, pošaljemo poruku, sjednemo na kavu i pogledamo ljude oko sebe.
Proljeće u Zagrebu donese gužve na terasama i posebnu kolektivnu zbunjenost koju zovemo ljubav, simpatija ili jednostavno bube u glavi.
I neka buba u glavi, nisu one uopće loše, neke nas natjeraju da se nasmijemo da izađemo iz rutine i možda nekome kažemo nešto što smo cijelu zimu odgađali.
Posljednjih godina održivost je postala jedna od najčešćih riječi u marketinškim kampanjama. Gotovo svaki brend želi pokazati da brine o okolišu. Zelena ambalaža, prirodni motivi i poruke o zaštiti planeta postali su dio svakodnevne komunikacije.
No koliko su te poruke stvarne, a koliko služe stvaranju pozitivne slike o brendu?
Slika: generirano uz pomoć umjetne inteligencije
Kada ekologija postane marketinški alat
Greenwashing označava situaciju u kojoj tvrtke predstavljaju svoje proizvode ili poslovanje ekološki prihvatljivijima nego što zapravo jesu. Na prvi pogled sve izgleda održivo, ali iza lijepih poruka često nedostaju konkretni dokazi.
Problem je što kupci danas sve više žele podržati odgovorne brendove. Kada se pokaže da su određene tvrdnje bile pretjerane ili netočne, povjerenje se vrlo brzo gubi.
Iz perspektive odnosa s javnošću transparentnost postaje važnija nego ikada. Smatram da publika danas ne očekuje savršenstvo, ali očekuje iskrenost. Dugoročno gledano, iskrena komunikacija vrijedi više od bilo koje zelene etikete na proizvodu.
