Malonogometni turnir Solin prerastao je sportsko natjecanje i postao jedan od najprepoznatljivijih ljetnih događaja u Dalmaciji
Osobna galerija
U vremenu kada se često govori o tome kako se ljudi sve manje druže uživo, postoje događaji koji pokazuju da zajedništvo i dalje ima posebno mjesto u našim životima. Jedan od njih svakako je Malonogometni turnir Solin, koji je tijekom godina prerastao okvire običnog sportskog natjecanja i postao važan društveni događaj za cijelu lokalnu zajednicu.
Mjesto susreta svih generacija
Ove godine turnir se održava petu godinu zaredom na igralištu Arapovac u Solinu, a interes za sudjelovanje ponovno je nadmašio očekivanja. Više od 70 prijavljenih ekipa potvrđuje kako je riječ o događaju koji iz godine u godinu privlači sve veći broj sportaša, rekreativaca i ljubitelja nogometa.
No, ono što ovaj turnir čini posebnim nije samo broj ekipa ili sportski rezultati. Turnir okuplja različite generacije, od najmlađih navijača do veterana koji svojim nastupima pokazuju da ljubav prema nogometu ne poznaje godine. Upravo je veteranski dio turnira dodatno obogatio program i stvorio priliku za susrete nekadašnjih suigrača i sportskih prijatelja.
Kada sport povezuje zajednicu
Tijekom natjecanja igralište postaje mjesto susreta obitelji, prijatelja i svih onih koji žele provesti večer u ugodnoj atmosferi. Uz sportska uzbuđenja, posjetitelji imaju priliku uživati u druženju, navijanju i sadržajima koji turnir pretvaraju u pravi ljetni događaj za cijeli grad.
Veliku ulogu u uspjehu turnira imaju brojni partneri i sponzori koji prepoznaju njegov značaj za lokalnu zajednicu. Njihova podrška omogućava kvalitetniju organizaciju, bogatiji program i stvaranje pozitivnog okruženja koje promiče sport, zdrav način života i zajedništvo.
Pobjednik je cijeli grad
Malonogometni turnir Solin tako nije samo natjecanje za pehare i medalje. On predstavlja mjesto gdje nastaju nova prijateljstva, obnavljaju se stara poznanstva i stvaraju uspomene koje ostaju dugo nakon posljednjeg sučevog zvižduka.
Dok lopta i ove godine putuje terenom Arapovca, jedno je sigurno -pobjednici nisu samo ekipe koje osvoje turnir, već cijela zajednica koja se ponovno okupila oko sporta, druženja i zajedničkih vrijednosti
Zanate li onaj osjećaj kad napokon dođe proljeće u Zagreb i odjednom se sve promijeni.
Službeno nije to proglašeno u Narodnim Novinama, ali svi znamo da postoji onaj trenutak kada se grad prebaci iz zimskog sivila u proljetni način rada. Izlaskom sunca, sve one jakne, kapute i čizme strpamo na dno ormara, a mi se na kavama selimo po terasama kafića i ostalih ugostiteljskih objekata, ljudi se počnu ponašati kao da im u mozgu zvoni mali romantika alarm.
I tako sa prvim bubama koje se migolje van svojih čahura pojave se i one druge, „ bube u glavama ljudi“.
I znate kako ono ide, odjedanput svi gledaju nekoga malo duže nego inače. Netko se smije SMS-u na mobitelu kao da je upravo dobio stipendiju života. Netko „ slučajno“ prolazi ulicom tri puta dnevno. Netko se uređuje za predavanje kao za dodjelu Oscara, a ne za kolegij u 18.50.
Zagrebačko proljeće ima taj neki čudni efekt. Grad postaje velika otvorena pozornica za male ljubavne nesporazume, zgode i nezgode, slučajne susrete i poglede koji traju pola sekunde duže nego što bi trebali.
I odjednom kava više nije samo kava
Kava u zimi znači preživljavanje, pijemo je da se razbudimo, ugrijemo i nekako izdržimo dan. Ali s proljećem ta kava dobiva potpuno jednu novu funkciju. Postaje društveni događaj, izlika, poziv, test, i počesto možda početak nečeg nama jako važnog.
„ Idemo na kavu“ s proljećem to više nije samo pitanje, to može značiti puno više nego mislimo isprve. To je ono neizrečeno poput možda, sviđaš mi se, dosadno mi je, želim ići u šetnju, treba mi zraka, ne mogu biti u četiri zida, hm možda nešto bude a možda i ne bude, tko zna ali idemo vidjeti.
Zagrebačke terase, parkovi i vrtovi postanu s proljećem, pravi mali komunikacijski punktovi. Netko sijedi opušteno, ali zapravo sve prati i snima. Netko glumi da ne gleda, ali gleda i gleda. Netko priča o faksu, a zapravo pokušava shvatiti je li ovo prijateljska kava ili je možda na tragu nečega šta će dobiti mogući nastavak.
Iz PR kuta proljetna kava odličan je primjer neverbalne komunikacije. Jer ponekad je lakše a i više se kaže na način kako netko drži tu šalicu kave, nego oni nezgrapni razgovori zar ne?.
Studenti i proljeće
Studenti su posebna kategorija, tijekom zime svi izgledamo kao da nas je pregazio vlak, ili bolje rečeno, kao onaj popunjeni svakodnevni raspored, seminari i apsolutni nedostatak vitamina D. a onda s proljećem na vratima sve se nešto promijeni i odjednom se pojavi energija za sve, osim za ono što zaista treba napraviti.
Rad na seminaru čeka, neka čeka!. Idem šetati gradom to ne čeka, idem na svoju omiljenu terasu popiti kavu i vidjeti ljude. Grupni projekt kasni zbog nekog, ali kad se pojavi izgleda bolje i zanimljivije nego ona prezentacija šta ju je trebalo poslati odavno.
Proljeće zna studentima stvoriti lažan osjećaj da imamo vremena na pretek. Sunce sija, ljudi vani, Zagreb izgleda ljepše, a obaveze se čine manje hitnima. I onda nas pogodi podsjetnik iz kalendara da su rokovi blizu, i da ove blogove treba ispisati do kraja i shvatimo da romantika ne piše seminare sama.
Ljubav, algoritmi i slučajni susreti
Nekad smo se upoznavali u klubu na koncertima barovima ili drugi put susret, ako se dogodi treći pada dogovor idemo na kavu. A danas to upoznavanje radimo slično ili preko aplikacija.
Storyja, likova i onog čudnog trenutka kad shvatimo da netko gleda naš story odmah nakon objave, pa se mi pravimo da to ništa ne znači.
Ali u proljeće i digitalna komunikacija dobije svoju temperaturu, poruke su brže intenzivnije.
Emoji se koriste hrabrije. Srce više nije samo reakcija već i potencijalna strategija. A onaj „haha „ u poruci može se analizirati duže nego rezultati izbora.
Skloni smo s proljećem vidjeti i znakove koji možda i nisu tu samo zbog nas već želimo da nam nešto znače. Netko nas je pogledao? Znak: Netko lajka našu objavu? Znak. Netko je sjeo blizu nas u tramvaju? Svemir šalje poruku.
Proljeće ne mari za realnost. Proljeće voli radost i zaplet.
Zagreb zna u proljeće izgledati kao mala kulisa za ljubavne početke. Zrinjevac, Cvjetni, Tkalča, parkovi i terase, klupe i tramvaji i sve one male lijepe stvari koje život čine boljim.
I kad bi trebala PR kampanja za Zagreb u proljeće, slogan bi bio, „ Dođi po kavu, ostani zbog pogleda“ jer baš tako nekako i funkcionira. Ljudi izađu zbog sunca, ostanu zbog mogućnosti da se nešto dogodi. Te bube u glavi nas natjeraju da se uredimo, izađemo, nasmijemo, pošaljemo poruku, sjednemo na kavu i pogledamo ljude oko sebe.
Proljeće u Zagrebu donese gužve na terasama i posebnu kolektivnu zbunjenost koju zovemo ljubav, simpatija ili jednostavno bube u glavi.
I neka buba u glavi, nisu one uopće loše, neke nas natjeraju da se nasmijemo da izađemo iz rutine i možda nekome kažemo nešto što smo cijelu zimu odgađali.
Kako se opustiti nakon toliko studentskih i poslovnih obaveza
Studentski život često izgleda kao šaltanje iz jedne brzine u drugu, te naše obaveze kao da im nikad kraja, a još ako radiš uz studiranje počesto imaš osjećaj da si spreman/a za odmor u ludari via Vrapče ili Jankomir ovisi što vam je bliže adresi stanovanja.
Sva ta predavanja, posao , seminari, rokovi, ajme grupni projekti i obiteljsko privatni život kao da je svakodnevna utrka u kojoj stalno nešto kasnimo, ne stižemo odgovoriti na poruke, pojesti nešto zdravo normalno i uvjeriti sebe da sve držimo, ponajviše same sebe pod kontrolom.
A zapravo kontrolu često nemamo.
Umor se ne vidi odmah i uvijek
Taj umor i stres često tek primijetimo kad pretjeramo. Nismo samo naglo iscrpljeni, nego se to u nama skuplja danima i tjednima a da toga nismo ni toliko svjesni. Ali izađe to polako van iz nas, malo manje spavamo, malo više kave pijemo, malo manje strpljenja imamo, još jedna obaveza „ajme letim ja to mogu“ i onda dođe trenutak kad nas nešto trigerira i baš ta sitnica nas izbaci potpuno van kolosijeka. Poruka u krivom tonu, gužva u onom tramvaju koji smrdi, zadatak koji nismo stigli napraviti, odgovoriti profesoru kad vas nešto upita a vi imate ravnu crtu u vašem umu, mentalno potrošeni.
Tada shvatimo da nam je dosta i da trebamo odmor od svega.
Zašto nam je teško stati?
Izgleda da danas moramo biti dostupni svima, produktivni i zauzeti. Ako se miruje kao da nešto propuštamo. Ako ne radimo ništa, odmah nas ulove misli kako smo lijeni, nesposobni nositi se s bilo čim. Ako odgađamo nešto, odmah osjećaj krivnje.
Studenti koji rade imaju često baš taj problem dokazati sebi i svima oko sebe da baš oni sve mogu. Raditi, studirati, trčati na predavanje, predati seminar biti društveni i još k tome izgledati nice i kao da baš sve ide laganini.
Realno i nije baš tako i ne ide uvijek lagano.
Tu dolazimo do jedne važne stvari, odmor nije znak slabosti. Odmor je dio normalnog funkcioniranja.
Opuštanje kao svjesni izbor i osobni PR
Znate kako se podučava u odnosima s javnošću, „ jako često pazimo kakav dojam ostavljamo na druge“ a tako malo vremena posvetimo komunikaciji koju vodimo sami sa sobom.
Prema van želimo izgledati profesionalno, organizirano, čvrsto i naravno sposobno. Dok iznutra stalno radimo nešto protiv sebe. Stres koji si stvaramo ubrzo se vidi, nervoza, pad koncentracije i načinu kako reagiramo na ljude oko sebe, ponajviše one bliske.
Zato znati kako upoznati sebe, svoj ritam, tijelo i um kad se pretrpava stresom iznimno pomaže voditi naš osobni PR. Trebamo naučiti kada stati, napuniti se energijom i vratiti se obavezama bistrije glave.
Osoba koja se zna odmoriti često bolje komunicira, bolje radi i manje ulazi u nepotrebne rizike.
Neke stvari koje pomažu
Za opuštanje vam ne treba uvijek vikend putovanje, wellness ili savršeno uređeni dan.
Nekad je dovoljno napraviti sebi u glavi, kao i okolo sebe par sitnica, stvari koje vam vrate osjećaj kontrole.
Šetnja bez slušalica, kava s frendovima, ma pola sata tišine. Kuhanje, trening, film, glazba, knjiga ili izležavanje do besvijesti bez grižnje savjesti.
Bitno je da to ne izgleda kao obveza već kao neka želja. Ako je odmor zadatak, vjerujte to nije odmor.
Problem je u stalnoj dostupnosti
Nikada nismo offline uvijek smo dostupni i tu nas umor upravo čeka, da nas iscrpi do točke pucanja. Sve te WhatsApp grupe znaju biti korisne, ali i naporne da se poželiš ranit, dizanje panike, objave, planovi i tuđi problemi, ajme.
Zato je važno postaviti granice sebi a i drugima, ne moraš biti dostupan baš uvijek i svima.
Nauči se reći sebi i drugima: „ ne, ne želim, neću, ne moram“
Opuštanje nakon svih obaveza bilo studentskih ili poslovnih, nije luksuz nego potreba da bi mogli funkcionirati, biti produktivni i kreativni, lijenost nije gubljenje vremena ponekad nam zaista treba, tako ostajemo normalni i koliko toliko mirni u ritmu koji nije lagan ma što god drugi rekli na to.
Ne moramo biti uvijek dostupni, trošiti svoju energiju a ne vratiti ju nazad sebi, prije ili kasnije vodi u kaos, zdravstveni i poslovni.
Priznati sebi u četrdesetima da ti je pun kufer svega, načina na koji živiš, što radiš gdje se vidiš za dvadeset godina, prije ili kasnije pogodi svakog, pa tako i mene.
E pa to priznanje samom sebi se dogodilo meni, i uz donekle sređen život, posao, kakve takve OK prihode, mogućnosti za rast i tako dalje da ne nabrajam, moram priznati da me sve to nekako počelo gušiti i nije mi bilo dosta, nije me ispunjavalo.
Uz par pokušaja u ranoj mladosti odlaska na fakultet i nekog usavršavanja, nije me baš pogodilo onako kako bi to trebalo ići, nekim normalnim tokom.
Baš suprotno nisam naišao na ono nešto što bi me zadržalo i dalo mi motivaciju da nastavim dalje, uvijek odustajanje i vračanje na neki novi put ispočetka.
Dojadi vam to s vremenom i odustanete od takvih ideja uopće.
No eto jedno pijanstvo, podosta godina kasnije i na neki način oklada da li ja to mogu, kažem sebi idem ja u to pa što bilo da bilo. I odjednom riješim četvrti stupanj, položim državnu maturu i što sad, “men ovo je ozbiljno“, sad mogu upisati neki faks a ja se nisam ni pripremio za takvu realizaciju. Sve u meni govori da ne mogu, a sve u meni me viče da probam.
Nije dugo trebalo i u mjesec dana, shvatite da u jednom trenutku razgovarate s osobom na telefon koja vam objašnjava koji su uvjeti da se upišete na jedno Sveučilište točnije VERN’.
I da, upravo je ta osoba tako dobro odradila svoj posao iz komunikacija da me dobila na prvu, svojim promišljenim, toplim i preciznim informacijama na vrijeme, jednostavno mi nije dala pomisliti da je to u tom trenutku meni nemoguća misija.
Joj kad bi samo znala, da sam ja s druge strane telefona samo čekao da kaže nešto, samo da odustanem. Ali nisam i drago mi je da nisam, hvala Vam L. na tome.
Uz sve one neke početničke muke, ne znaš ovo raditi, ne znaš ono raditi, još ne znaš ni sam što hoćeš sa svim tim informacijama, evo me na trećoj godini studija Odnosa s javnošću i mediji i ne žalim ni za čim.
Klinci su cool, studentski život odličan, koncept faksa je po mome nekom guštu, ima nas i podosta starijih tako da su moje iluzije o nekom dobu kad trebate studirati odavno razbijene. Ono što želim reći ovim člankom, je da ona poznat uzrečica „nikad nije kasno „zaista vrijedi, eto barem u mom slučaju.
Pa ako vas ima koji se premišljate, tražite ili još uvijek želite krenuti na studij, usudite se pokušati, bar znate da ste probali.
