Kategorije
digitalna komunikacija Djeca Društvene mreže mediji mentalno zdravlje

Utjecaj digitalne demencije na komunikaciju: nova odgovornost odnosa s javnošću

Koliko telefonskih brojeva znate napamet? Možete li se sjetiti rođendana najbližih bez podsjetnika ili otići u trgovinu bez popisa na mobitelu? Ako su vaši odgovori negativni, niste jedini. Jesmo li olakšali svakodnevicu ili polako gubimo sposobnosti koje su nas nekada činile samostalnima?

Život u eri digitalne ovisnosti

Pametni telefoni danas više ne služe samo za pozive ili poruke. Oni su preuzeli ulogu ručnih satova, kalendara, fotoaparata i slično. Ali to nije problem. Problem se ističe kada tehnologija počne zamjenjivati vlastite kognitivne sposobnosti. Mozak nam sve manje koristi za pamćenje i koncentraciju, a sve više za brzo pretraživanje onoga što nam je u tom trenutku potrebno te za površnu obradu informacija. Stručnjaci upozoravaju da takva ovisnost o tehnologiji može dovesti do fenomena poznatog kao digitalna demencija – pojam koji opisuje slabljenje koncentracije, pamćenja i sposobnosti kritičkog razmišljanja zbog pretjeranog oslanjanja na digitalne uređaje.

Slika: generirano pomoću Canve

Kako digitalna demencija utječe na mlađe generacije?

Digitalna demencija pokazuje različite utjecaje na mozak ovisno o dobnim skupinama, a djeca, adolescenti i odrasli doživljavaju te posljedice u različitim oblicima stoga posebno zabrinjava utjecaj na mlađe generacije koje odrastaju uz ekrane. Danas djeca sve manje vremena provode u kreativnoj igri, fizičkim aktivnostima i komunikaciji licem u lice. Uz to, mnogi stručnjaci povezuju pretjerano korištenje digitalnih uređaja sa sve većom pojavom poremećaja pažnje, lošijom kvalitetom sna, povećanom anksioznošću i smanjenom socijalnom interakcijom.

Slika: autorska obrada u Canvi

Digitalna demencija i odgovornost PR stručnjaka

U današnje vrijeme ova tema nije važna samo za roditelje i obrazovne institucije, već i za stručnjake za odnose s javnošću s obzirom na to da PR industrija u velikoj mjeri djeluje upravo u digitalnom prostoru – na društvenim mrežama, portalima i mobilnim aplikacijama čiji su korisnici svakim danom sve mlađi. Korištenjem alata koji potiču kontinuirano pregledavanje digitalnog sadržaja i izazivaju emocionalne reakcije, stručnjaci u PR području svakodnevno osmišljavaju sadržaje kojima pokušavaju privući i zadržati pažnju korisnika.

I zato je važno u fokus staviti i znati koje su odgovornosti PR stručnjaka. Što je bitnije – što duže zadržavanje korisnika uz ekrane i površna obrada informacija ili stvaranje kvalitetnog sadržaja koji informira, educira i doprinosi dobrobiti zajednice? Tu se stvara prilika da organizacije i brendovi koriste svoje komunikacijske kanale za promicanje zdravih digitalnih navika, medijske pismenosti i ravnoteže između online i offline života, u čemu se očituje društvena odgovornost PR-a.

U današnje vrijeme kada je pažnja korisnika društvenih mreža, portala i mobilnih aplikacija najvrjednija valuta, odnosi s javnošću trebaju biti odgovorni i usmjereni na stvaranje povjerenja, a ne ovisnosti. Digitalna demencija više je od samo zdravstvenog ili obrazovnog problema. Ona je i komunikacijski izazov koji zahtijeva promišljen, etičan i društveno odgovoran pristup. Sigurno je da se budućnost uspješne komunikacije neće mjeriti samo brojem klikova, već i utjecajem koji ostavlja na pojedince i društvo.

Autorica: Mirna Marković

Kategorije
Content Emocije glazba Isprobaj komunikacijske vještine Ljudi mentalno zdravlje Osobni imidž Pažnja PR svijet PR u službi stvarne promjene prijateljstvo psihologija Storytelling studenti život Uncategorized

S PROLJEĆEM BUBE SU U GLAVI

Izvor: AI i autorska izrada

Zanate li onaj osjećaj kad napokon dođe proljeće u Zagreb i odjednom se sve promijeni.

Službeno nije to proglašeno u Narodnim Novinama, ali svi znamo da postoji onaj trenutak kada se grad prebaci iz zimskog sivila u proljetni način rada. Izlaskom sunca, sve one jakne, kapute i čizme strpamo na dno ormara, a mi se na kavama selimo po terasama kafića i ostalih ugostiteljskih objekata, ljudi se počnu ponašati kao da im u mozgu zvoni mali romantika alarm.

I tako sa prvim bubama koje se migolje van svojih čahura pojave se i one druge, „ bube u glavama ljudi“.

I znate kako ono ide, odjedanput svi gledaju nekoga malo duže nego inače. Netko se smije SMS-u na mobitelu kao da je upravo dobio stipendiju života.  Netko  „ slučajno“ prolazi ulicom tri puta dnevno. Netko se uređuje za predavanje kao za dodjelu Oscara, a ne za kolegij u 18.50.

Zagrebačko proljeće ima taj neki čudni efekt. Grad postaje velika otvorena pozornica za male ljubavne nesporazume, zgode i nezgode, slučajne susrete i poglede koji traju pola sekunde duže nego što bi trebali.

I odjednom kava više nije samo kava

Kava u zimi znači preživljavanje, pijemo je da se razbudimo, ugrijemo i nekako izdržimo dan. Ali s proljećem ta kava dobiva potpuno jednu novu funkciju. Postaje društveni događaj, izlika, poziv, test, i počesto možda početak nečeg nama jako važnog.

„ Idemo na kavu“ s proljećem to više nije samo pitanje, to može značiti puno više nego mislimo isprve. To je ono neizrečeno poput možda, sviđaš mi se, dosadno mi je, želim ići u šetnju, treba mi zraka, ne mogu biti u četiri zida, hm možda nešto bude a možda i ne bude, tko zna ali idemo vidjeti.

Zagrebačke terase, parkovi i vrtovi postanu s proljećem, pravi mali komunikacijski punktovi. Netko sijedi opušteno, ali zapravo sve prati i snima. Netko glumi da ne gleda, ali gleda i gleda. Netko priča o faksu, a zapravo pokušava shvatiti je li ovo prijateljska kava ili je možda na tragu nečega šta će dobiti mogući nastavak.

Iz PR kuta proljetna kava odličan je primjer neverbalne komunikacije. Jer ponekad je lakše a i više se kaže na način kako netko drži tu šalicu kave,  nego oni  nezgrapni razgovori zar ne?.

Studenti i proljeće

Studenti su posebna kategorija, tijekom zime svi izgledamo kao da nas je pregazio vlak, ili bolje rečeno, kao onaj popunjeni svakodnevni raspored, seminari i apsolutni nedostatak vitamina D. a onda s proljećem na vratima sve se nešto promijeni i odjednom se pojavi energija za sve, osim za ono što zaista treba napraviti.

Rad na seminaru čeka, neka čeka!. Idem šetati gradom to ne čeka, idem na svoju omiljenu terasu popiti kavu i vidjeti ljude. Grupni projekt kasni zbog nekog, ali kad se pojavi izgleda bolje i zanimljivije nego ona prezentacija šta ju je trebalo poslati odavno.

Proljeće zna studentima stvoriti lažan osjećaj da imamo vremena na pretek. Sunce sija, ljudi vani, Zagreb izgleda ljepše, a obaveze se čine manje hitnima. I onda nas pogodi podsjetnik iz kalendara da su rokovi blizu, i da ove blogove treba ispisati do kraja i shvatimo da romantika ne piše seminare sama.

Ljubav, algoritmi i slučajni susreti

Nekad smo se upoznavali u klubu na koncertima barovima ili drugi put susret, ako se dogodi treći pada dogovor idemo na kavu. A danas to upoznavanje radimo slično ili preko aplikacija.

Storyja, likova i onog čudnog trenutka kad shvatimo da netko gleda naš story odmah nakon objave, pa se mi pravimo da to ništa ne znači.

Ali u proljeće i digitalna komunikacija dobije svoju temperaturu, poruke su brže intenzivnije.

Emoji se koriste hrabrije. Srce više nije samo reakcija već i potencijalna strategija. A onaj „haha „ u poruci može se analizirati duže nego rezultati izbora.

Skloni smo s proljećem vidjeti i znakove koji možda i nisu tu samo zbog nas već želimo da nam nešto znače. Netko nas je pogledao? Znak: Netko lajka našu objavu? Znak. Netko je sjeo blizu nas u tramvaju? Svemir šalje poruku.

Proljeće ne mari za realnost. Proljeće voli radost i zaplet.

Zagreb zna u proljeće izgledati kao mala kulisa za ljubavne početke. Zrinjevac, Cvjetni, Tkalča, parkovi i terase, klupe i tramvaji i sve one male lijepe stvari koje život čine boljim.

I kad bi trebala PR kampanja za Zagreb u proljeće, slogan bi bio, „ Dođi po kavu, ostani zbog pogleda“ jer baš tako nekako i funkcionira. Ljudi izađu zbog sunca, ostanu zbog mogućnosti da se nešto dogodi. Te bube u glavi nas natjeraju da se uredimo, izađemo, nasmijemo, pošaljemo poruku, sjednemo na kavu i pogledamo ljude oko sebe.

Proljeće u Zagrebu donese gužve na terasama i posebnu kolektivnu zbunjenost koju zovemo ljubav, simpatija ili jednostavno bube u glavi.

I neka buba u glavi, nisu one uopće loše, neke nas natjeraju da se nasmijemo da izađemo iz rutine i možda nekome kažemo nešto što smo cijelu zimu odgađali.

Autor: Nado Žunić

Kategorije
Emocije mentalno zdravlje Odmor PR svijet prijateljstvo Stres studenti život

ODMORI ZASLUŽILI STE

Slika: Autorska izrada
Kako se opustiti nakon toliko studentskih i poslovnih obaveza

Studentski život često izgleda kao šaltanje iz jedne brzine u drugu, te naše obaveze  kao da im nikad kraja, a još ako radiš uz studiranje počesto imaš osjećaj da si spreman/a za odmor u ludari via Vrapče ili Jankomir ovisi što vam je bliže adresi stanovanja.

Sva ta predavanja, posao , seminari, rokovi, ajme grupni projekti i obiteljsko privatni život kao da je svakodnevna utrka u kojoj stalno nešto kasnimo, ne stižemo odgovoriti na poruke, pojesti nešto zdravo normalno i uvjeriti sebe da sve držimo, ponajviše same sebe pod kontrolom.

A zapravo kontrolu često nemamo.

Umor se ne vidi odmah i uvijek

Taj umor i stres često tek primijetimo kad pretjeramo. Nismo samo naglo iscrpljeni, nego se to u nama skuplja danima i tjednima a da toga nismo ni toliko svjesni. Ali izađe to polako van iz nas, malo manje spavamo, malo više kave pijemo, malo manje strpljenja imamo, još jedna obaveza „ajme letim ja to mogu“ i onda dođe trenutak kad nas nešto trigerira i baš ta sitnica nas izbaci potpuno van kolosijeka. Poruka u krivom tonu, gužva u onom tramvaju koji smrdi, zadatak koji nismo stigli napraviti, odgovoriti profesoru kad vas nešto upita a vi imate ravnu crtu u vašem umu, mentalno potrošeni.

Tada shvatimo da nam je dosta i da trebamo odmor od svega.

Zašto nam je teško stati?

Izgleda da danas moramo biti dostupni svima, produktivni i zauzeti. Ako se miruje kao da nešto propuštamo. Ako ne radimo ništa, odmah nas ulove misli kako smo lijeni, nesposobni nositi se s bilo čim. Ako odgađamo nešto, odmah osjećaj krivnje.

Studenti koji rade imaju često baš taj problem dokazati sebi i svima oko sebe da baš oni sve mogu. Raditi, studirati, trčati na predavanje, predati seminar biti društveni  i još k tome izgledati nice i kao da baš sve ide laganini.

Realno i nije baš tako i ne ide uvijek lagano.

Tu dolazimo do jedne važne stvari, odmor nije znak slabosti. Odmor je dio normalnog funkcioniranja.

Opuštanje kao svjesni izbor i osobni PR

Znate kako se podučava u odnosima s javnošću, „ jako često pazimo kakav dojam ostavljamo na druge“ a tako malo vremena posvetimo komunikaciji koju vodimo sami sa sobom.

Prema van želimo izgledati profesionalno, organizirano, čvrsto i naravno sposobno. Dok iznutra stalno radimo nešto protiv sebe. Stres koji si stvaramo ubrzo se vidi, nervoza, pad koncentracije i načinu kako reagiramo na ljude oko sebe, ponajviše one bliske.

Zato znati kako upoznati sebe, svoj ritam, tijelo i um kad se pretrpava stresom iznimno pomaže voditi naš osobni PR. Trebamo naučiti kada stati, napuniti se energijom  i vratiti se obavezama bistrije glave.

Osoba koja se zna odmoriti često bolje komunicira, bolje radi i manje ulazi u nepotrebne rizike.

Neke stvari koje pomažu

Za opuštanje vam ne treba uvijek vikend putovanje, wellness ili savršeno uređeni dan.

Nekad je dovoljno napraviti sebi u glavi, kao i okolo sebe par sitnica, stvari koje vam vrate osjećaj kontrole.

Šetnja bez slušalica, kava s frendovima, ma pola sata tišine. Kuhanje, trening, film, glazba, knjiga ili izležavanje do besvijesti bez grižnje savjesti.

Bitno je da to ne izgleda kao obveza već kao neka želja. Ako je odmor zadatak, vjerujte to nije odmor.

Problem je u stalnoj dostupnosti

Nikada nismo offline uvijek smo dostupni i tu nas umor upravo čeka, da nas iscrpi do točke pucanja. Sve te WhatsApp grupe znaju biti korisne, ali i naporne da se poželiš ranit, dizanje panike, objave, planovi i tuđi problemi, ajme.

 Zato je važno postaviti granice sebi a i drugima, ne moraš biti dostupan baš uvijek i svima.

Nauči se reći sebi i drugima: „ ne, ne želim, neću, ne moram“

Opuštanje nakon svih obaveza bilo studentskih ili poslovnih, nije luksuz nego potreba da bi mogli funkcionirati, biti produktivni i kreativni, lijenost nije gubljenje vremena ponekad nam zaista treba, tako ostajemo normalni i koliko toliko mirni u ritmu koji nije lagan ma što god drugi rekli na to.

Ne moramo biti uvijek dostupni, trošiti svoju energiju a ne vratiti ju nazad sebi, prije ili kasnije vodi u kaos, zdravstveni i poslovni.

Odmor nije kraj obaveza, odmor nam pomaže nastaviti nositi svoje obveze. I zato do sljedećeg puta, ostavljam ovaj link: https://youtu.be/7NoA8qq4QUE?list=RD7NoA8qq4QUE

AUTOR: Nado Žunić

Kategorije
CELEBRITY Društvene mreže mentalno zdravlje

JESU LI JAVNE OSOBE POSTALE NOVE MORALNE VERTIKALE DRUŠTVA?

Slika je generirana putem AI alata

U današnjem vremenu društvenih mreža i stalne medijske prisutnosti, javne osobe više nisu samo pjevači, glumci ili influenceri. Oni su postali dio svakodnevnog života ljudi. Njihove izjave analiziraju se više nego govori političara, njihovi privatni životi pune naslovnice, a svaki potez postaje tema javnih rasprava. No postavlja se pitanje – jesmo li sami počeli od estrade očekivati da nas uči moralu i životnim vrijednostima?

Popularnost nije isto što i moral

Čini se da danas društvo od poznatih osoba očekuje puno više od talenta. Više nije dovoljno samo pjevati, glumiti ili zabavljati publiku. Javnost želi da budu uzori, moralni autoriteti i glas “ispravnih vrijednosti”. A kada naprave pogrešku, tada kreće kolektivno zgražanje, osuđivanje i pitanje jesu li dostojni pažnje koju imaju.

Ali možda je problem upravo u tome što smo popularnost počeli poistovjećivati s moralom.

Ljudi često zaboravljaju da su javne osobe prije svega obični ljudi sa svojim privatnim životima, greškama i slabostima. Samo zato što je netko poznat ne znači da automatski mora postati primjer idealnog ponašanja za cijelo društvo. Ipak, društvene mreže stvorile su iluziju da celebrity kultura mora imati i odgojnu ulogu.

Posebno je zanimljivo kako publika često istovremeno traži kontroverzu i osuđuje je. Najviše se prate skandali, sukobi i provokativne izjave, a upravo takav sadržaj puni medijski prostor. Društvo voli dramatične priče, ali onda očekuje da ljudi iz tog svijeta budu moralno besprijekorni. To je paradoks modernog vremena.

S druge strane, ne može se ignorirati činjenica da javne osobe imaju velik utjecaj, posebno na mlađe generacije. Ono što objavljuju, govore ili promoviraju često postaje trend i način ponašanja. Upravo zato dio javnosti smatra da bi poznate osobe ipak trebale imati određenu odgovornost prema publici koja ih prati.

Jesmo li izgubili granicu između zabave i stvarnog života?

No možda pravo pitanje nije trebaju li javne osobe biti moralne vertikale, nego zašto smo kao društvo uopće počeli tražiti uzore među ljudima iz svijeta zabave. Nekada su se vrijednosti učile u obitelji, školi i društvu, a danas ih sve češće tražimo na Instagramu, TikToku i portalima.

Možda problem nije u estradi, nego u tome što smo granicu između zabave i stvarnog života potpuno izgubili.

Autor: Josipa Jerković

Kategorije
cjeloživotno obrazovanje Dani komunikacija Društvene mreže Emocije Isprobaj karijera Ljudi mentalno zdravlje Osobni imidž PR svijet prijateljstvo Storytelling studenti život Uncategorized

ODLUKA DA STUDIRAM U ČETRDESETIMA

PR, Storytelling, studiranje, odluka,

Slika je generirana pomoću AI alata

Priznati sebi u četrdesetima da ti je pun kufer svega, načina na koji živiš, što radiš gdje se vidiš za dvadeset godina, prije ili kasnije pogodi svakog, pa tako i mene.

E pa to priznanje samom sebi se dogodilo meni, i uz donekle sređen život, posao, kakve takve OK prihode, mogućnosti za rast i tako dalje da ne nabrajam, moram priznati da me sve to nekako počelo gušiti i nije mi bilo dosta, nije me ispunjavalo.

Uz par pokušaja u ranoj mladosti odlaska na fakultet i nekog usavršavanja, nije me baš pogodilo onako kako bi to trebalo ići, nekim normalnim tokom.

Baš suprotno nisam naišao na ono nešto što bi me zadržalo i dalo mi motivaciju da nastavim dalje, uvijek odustajanje i vračanje na neki novi put ispočetka.

Dojadi vam to s vremenom i odustanete od takvih ideja uopće.

No eto jedno pijanstvo, podosta godina kasnije i na neki način oklada da li ja to mogu, kažem sebi idem ja u to pa što bilo da bilo. I odjednom riješim četvrti stupanj, položim državnu maturu i što sad, “men ovo je ozbiljno“, sad mogu upisati neki faks a ja se nisam ni pripremio za takvu realizaciju. Sve u meni govori da ne mogu, a sve u meni me viče da probam.

Nije dugo trebalo i u mjesec dana, shvatite da u jednom trenutku razgovarate s osobom na telefon koja vam objašnjava koji su uvjeti da se upišete na jedno Sveučilište točnije VERN’.

I da, upravo je ta osoba tako dobro odradila svoj posao iz komunikacija da me dobila na prvu, svojim promišljenim, toplim i preciznim informacijama na vrijeme, jednostavno mi nije dala pomisliti da je to u tom trenutku meni nemoguća misija.

Joj kad bi samo znala, da sam ja s druge strane telefona samo čekao da kaže nešto, samo da odustanem. Ali nisam i drago mi je da nisam, hvala Vam L. na tome.

Uz sve one neke početničke muke, ne znaš ovo raditi, ne znaš ono raditi, još ne znaš ni sam što hoćeš sa svim tim informacijama, evo me na trećoj godini studija Odnosa s javnošću i mediji i ne žalim ni za čim.

Klinci su cool, studentski život odličan, koncept faksa je po mome nekom guštu, ima nas i podosta starijih tako da su moje iluzije o nekom dobu kad trebate studirati odavno razbijene. Ono što želim reći ovim člankom, je da ona poznat uzrečica „nikad nije kasno „zaista vrijedi, eto barem u mom slučaju.

Pa ako vas ima koji se premišljate, tražite ili još uvijek želite krenuti na studij, usudite se pokušati, bar znate da ste probali.

Go with flow, and have fun folks.

Autor: Nado Žunić

Kategorije
DIGITALIZACIJA mentalno zdravlje PR svijet

Digitalni detoks: kako se ponovno povezati sa stvarnim svijetom

Izazovi digitalnog doba

U svijetu u kojem ekrani dominiraju svakodnevicom, ideja digitalnog detoksa postaje sve privlačnija. Pametni telefoni, društvene mreže i konstantne notifikacije pretvorili su našu pažnju u raspršeni resurs. Iako tehnologija donosi brojne prednosti, prekomjerna upotreba može dovesti do kroničnog stresa, smanjene produktivnosti i osjećaja emocionalne iscrpljenosti

Svjesno upravljanje vremenom

Digitalni detoks ne znači potpuno odricanje od tehnologije, već svjesno upravljanje vremenom koje provodimo online. Jedan od prvih koraka koji može biti motivirajuć za početak digitalnog detoksa je postavljanje jasnih granica, poput isključivanja suvišnih obavijesti i newslettera ili određivanja fiksnog vremena u danu kada ne koristimo uređaje.

Povratak stvarnim iskustvima

Šetnja u prirodi, čitanje knjige ili F2F pristup mogu imati izrazito pozitivan učinak na mentalno zdravlje. Takvi trenuci omogućuju nam da usporimo i budemo istinski prisutni u sadašnjem trenutku, što često zanemarujemo u digitalnoj buci.

Kvaliteta sna i regeneracija

Jedna stavka koja nam pomaže u digitalnom detoksu je spavanje. Korištenje uređaja prije spavanja usko je povezano s lošijim snom zbog utjecaja plave svjetlosti, dok smanjenje vremena pred ekranom pomaže tijelu da se prirodno opusti. Kvalitetan san ključan je za obnavljanje energije i održavanje visoke koncentracije tijekom radnog dana.

Pronalaženje ravnoteže

U konačnici, cilj nije potpuno odbaciti tehnologiju, već pronaći zdravu ravnotežu. Kada svjesno biramo kako i kada koristiti digitalne alate, vraćamo kontrolu nad vlastitim vremenom i prioritetima i vodimo kvalitetniji, svjesniji i ispunjeniji život u suvremenom društvu.

AUTOR: BRUNA CVETKOVIĆ