Ako želiš saznati gdje je najbolji brunch u gradu, koji puder stvarno vrijedi svog novca ili kamo otići na ljetovanje, velike su šanse da nećeš otvoriti Google. Otvorit ćeš TikTok.
Generacija Z promijenila je način na koji konzumiramo sadržaj, a samim time i marketing. Klasične reklame sve češće završavaju preskočene nakon pet sekundi, dok video snimljen mobitelom u nečijoj sobi može ostvariti milijune pregleda. Nije stvar samo u produkciji, nego u tome koliko nam je sadržaj zanimljiv i koliko vjerujemo osobi koja nam ga predstavlja.
Godinama su brendovi težili savršenstvu. Profesionalne fotografije, pažljivo napisani slogani i reklame koje su izgledale kao mali filmovi. Danas publika često više vjeruje osobi koja će pred kamerom reći: „Nisam mislila da će ovo biti dobro, ali…” nego klasičnoj reklami od 30 sekundi. Pogotovo ako usput pokaže kako proizvod stvarno izgleda, bez savršenog svjetla i deset filtera.
To ne znači da je marketing nestao. Dapače, samo je promijenio oblik. Kada influencer preporuči proizvod, kada prijatelj podijeli iskustvo na društvenim mrežama ili kada TikTok algoritam izbaci video o novom restoranu, i dalje se radi o promociji. Samo što nam je puno lakše pogledati nečiji „get ready with me” nego reklamu koja nam pet puta ponovi da je neki proizvod najbolji na tržištu.
Za brendove to predstavlja izazov. Generacija Z vrlo brzo prepoznaje kada nešto djeluje prisiljeno ili neiskreno. Pokušaji korištenja slenga, trendova ili memova bez razumijevanja publike često završe suprotno od željenog rezultata. Nije dovoljno samo ubaciti popularan zvuk i napisati „POV” u opis. Ako sadržaj nema smisla, publika će to skužiti.
Zato je važnije razumjeti što ljude stvarno zanima nego pokušavati biti dio svakog trenda. Nekad će bolje proći jednostavan video u kojem netko iskreno pokaže proizvod nego kampanja koja je mjesecima planirana. Naravno, to ne znači da iza dobrog sadržaja nema strategije. Samo znači da publika ne mora imati osjećaj da joj se nešto stalno pokušava prodati.
Možda Gen Z ignorira reklame, ali ne ignorira sadržaj koji im je zanimljiv. A ako zbog jednog TikToka završiš s novim puderom, rezervacijom za brunch i još jednom stvari koju „stvarno trebaš”, onda je marketing očito odradio svoje.
Šibenik je grad koji posljednjih godina sve više dobiva sadržaje namijenjene mlađoj publici. Uz kafiće, restorane i turističku ponudu, važan dio gradske ponude postaje i moda. Zato otvaranje nove Buzz trgovine u Šibeniku predstavlja zanimljivu novost za sve one koji prate tenisice, streetwear i urbanu modu.
Buzz je poznat po ponudi popularnih sportskih i lifestyle brendova, a dolazak trgovine u Šibenik znači da ljubitelji takvog stila više ne moraju odlaziti u druge gradove kako bi pronašli određene modele i kolekcije.
Otvaranje trgovine nije samo pitanje novog prodajnog prostora. Za brend je to prilika da postane dio lokalne zajednice i da izravnije komunicira sa svojim kupcima. Posebno kod mlađe publike, kupovina danas nije samo pronalazak proizvoda. Važni su izgled trgovine, iskustvo, društvene mreže i način na koji se brend obraća svojim kupcima.
Upravo tu Šibenik može biti zanimljivo tržište. Grad tijekom ljeta ima velik broj turista, ali istovremeno ima i svoju stalnu lokalnu publiku. Za trgovinu koja se temelji na urbanom stilu to znači mogućnost komunikacije s različitim skupinama kupaca.
Društvene mreže pritom imaju važnu ulogu u promociji otvaranja. Fotografije novog prostora, najave otvaranja, proizvodi i sadržaj koji stvaraju sami kupci mogu dodatno povećati interes. Posebno je važno da komunikacija bude prilagođena lokalnoj publici, a ne samo klasično oglašavanje proizvoda.
Za Šibenik je otvaranje novog brenda zanimljivo i zato što pokazuje kako se mijenja ponuda grada. Mladi sve više traže mjesta i trgovine koje odgovaraju njihovom načinu života i stilu. Nova trgovina zato može biti više od mjesta za kupovinu – može postati dio gradske modne i društvene scene.
Bez obzira na to hoće li netko u Buzz doći po nove tenisice, odjeću ili samo pogledati ponudu, dolazak novog brenda u grad uvijek donosi nešto novo. A za Šibenik, koji se sve više razvija kao moderan i turistički grad, takvi sadržaji postaju dio njegove svakodnevne priče.
Prvi dojam stvaramo u samo nekoliko trenutaka, a slično vrijedi i za brendove. Prije nego što pročitamo poruku, upoznamo proizvod ili saznamo priču neke tvrtke, primijetit ćemo njezine boje, logo, fotografije i cjelokupan izgled. Upravo zato dizajn nije samo pitanje estetike – on je važan dio PR komunikacije.
Vizual govori prije riječi
Boje i vizualni elementi mogu utjecati na način na koji publika doživljava brend. Plava se često povezuje s povjerenjem i sigurnošću, zelena s prirodom, dok crvena privlači pažnju i ostavlja snažan dojam.
Zbog toga PR poruka nije samo ono što piše u objavi ili priopćenju. Fotografija na Instagramu, izgled web-stranice ili dizajn plakata također komuniciraju određenu poruku i stvaraju sliku o brendu.
Prepoznatljivost se gradi dosljednošću
Najuspješniji vizualni identiteti često su oni koje možemo prepoznati bez čitanja naziva brenda. Određena kombinacija boja, stil fotografija ili karakterističan oblik mogu biti dovoljni da odmah znamo o kome je riječ. To je posebno važno na društvenim mrežama, gdje svakodnevno prolazimo kroz velik broj objava. Dosljedan dizajn pomaže brendu da se izdvoji i da ga publika lakše zapamti.
Novi izgled, nova PR priča
Promjena logotipa ili vizualnog identiteta može postati i velika tema u javnosti. Publika se veže uz poznati izgled pa redizajn često izaziva komentare, usporedbe i rasprave na društvenim mrežama.
Zato promjena dizajna nije samo posao dizajnera. Način na koji će novi izgled biti predstavljen i objašnjen publici također je PR zadatak.
Dobar dizajn i dobar PR na kraju imaju sličan cilj – privući pažnju, prenijeti jasnu poruku i ostaviti dojam koji će publika zapamtiti. Jer ponekad je upravo ono što prvo vidimo razlog zbog kojeg poželimo saznati više.
Spontanost bi po definiciji trebala nastati slučajno. Bez scenarija, bez pripreme i bez razmišljanja o tome kako će izgledati drugima. Ipak, pogledamo li današnji marketing, čini se da je upravo spontanost postala nešto što se pažljivo planira. „Slučajan” trenutak, prirodna reakcija ili neobavezna objava često iza sebe imaju strategiju, raspored i cijeli tim ljudi.
Danas publika sve manje želi gledati klasičnu reklamu. Želimo sadržaj koji izgleda kao da je nastao usput, preporuku koja zvuči kao da dolazi od prijatelja i brend koji se ponaša kao da je dio našeg svakodnevnog života. Zato marketing sve više pokušava izgledati kao nešto što nije marketing. Problem nastaje kada ta spontanost postane toliko isplanirana da prestane djelovati spontano.
Influencer koji „slučajno” pokaže proizvod, video koji izgleda kao da je snimljen u jednom pokušaju ili brend koji savršeno tempira svoju reakciju na neki događaj možda djeluju prirodno, ali iza njih često stoje brojne pripreme. Svaka riječ može biti dogovorena, svaki kadar promišljen, a trenutak objave precizno određen. Publika možda ne zna što se događalo iza kulisa, ali vrlo često osjeti kada nešto nije prirodno.
Upravo zato autentičnost postaje jedna od najvrjednijih stvari u modernoj komunikaciji. Ljudi više ne traže nužno savršenstvo. Privlače ih nesavršen kadar, iskrena reakcija, pogreška ili trenutak koji nije potpuno kontroliran. Paradoks je u tome što se čak i takvi trenuci danas mogu pretvoriti u dio strategije.
To ipak ne znači da planiranje uništava autentičnost. Dobar marketing ne mora biti potpuno spontan da bi djelovao iskreno. Strategija može stvoriti okvir, ali ne može u potpunosti predvidjeti reakciju publike. Upravo u tom prostoru između plana i stvarnog trenutka nastaje komunikacija koja djeluje živo.
Zato pitanje možda nije može li se spontanost isplanirati, nego koliko je planiranja potrebno da bi nešto izgledalo neplanirano. Najbolji marketing možda nije onaj koji uspije savršeno odglumiti spontanost, nego onaj koji ostavi dovoljno prostora da se ona zaista dogodi. Jer publika može prepoznati dobru kampanju, ali još uvijek najbolje reagira na nešto što djeluje stvarno.
Jesi li ikad gledao video u kojem influencer kaže: „Ovo nemoj kupiti“ – i baš zbog toga mu povjerovao više nego nekome tko preporučuje deset proizvoda u minuti? Tu počinje de-influencing, trend koji je zanimljiv upravo zato što na prvi pogled radi protiv marketinga.
De-influencing ne znači nužno odbacivanje brendova. Češće znači odbacivanje pretjerivanja. Publika je umorna od savršenih preporuka, identičnih rutina i proizvoda koji su „must have“ samo zato što su viralni. Kada netko javno kaže da proizvod nije vrijedan novca, da postoji jeftinija alternativa ili da ga većina ljudi zapravo ne treba, takav sadržaj djeluje iskrenije.
Povjerenje se ne gradi samo pohvalama
Za PR stručnjake to je važna lekcija: povjerenje se ne gradi samo pozitivnim porukama. Ponekad ga jača upravo spremnost da se prizna ograničenje proizvoda. Brend koji na kritiku odgovori argumentirano, bez obrambenog tona i bez pokušaja brisanja neugodnih komentara, može ostaviti bolji dojam od brenda koji komunicira samo kada je sve idealno.
To je posebno važno u vremenu kada influenceri imaju sve veću ulogu u oblikovanju mišljenja. Edelmanov Trust Barometer za 2026. pokazuje da ljudi koji već vjeruju influencerima mogu dio tog povjerenja prenijeti i na tvrtke koje oni preporučuju.
Broj pratitelja više nije dovoljan
Za organizacije to mijenja i način odabira suradnika. Broj pratitelja više nije dovoljan kriterij. Važnije postaje ima li influencer dosljedan odnos s publikom, objašnjava li zašto nešto preporučuje i ostavlja li dojam da smije biti kritičan. Suradnja u kojoj je svaka rečenica unaprijed ispeglana može biti sigurna za brend, ali vrlo neuvjerljiva za publiku.
Vrijednost iskrenog „ne“
Zato možda najbolji influencer nije onaj koji će reći da je svaki proizvod savršen. Ponekad je vrijedniji onaj kojem publika vjeruje kada kaže i „da“ i „ne“. U PR-u vjerodostojnost dugoročno vrijedi više od jednog viralnog videa.
Internet dobije novi meme u ponedjeljak, a do srijede ga koriste dostava hrane, banka, telekom i trgovina namještajem. Zvuči poznato?
Brendovi žele biti dio kulture i to ima smisla. Problem nastaje kada svaki trend postane obavezan zadatak za društvene mreže. Tada komunikacija više ne izgleda spontano, nego kao odrasla osoba koja je naučila novu tinejdžersku riječ i odmah je odlučila koristiti na obiteljskom ručku.
Publika želi relevantnost, ne kopiranje
Istraživanja Sprout Sociala pokazuju zanimljiv paradoks: korisnicima je važno da brend razumije online kulturu, ali dio publike istodobno smatra neugodnim kada se organizacije samo priključuju svakom viralnom trendu.
Publika, dakle, želi da brend razumije internet, ali ne želi da ga kopira bez razloga.
Tri pitanja prije objave
Tu počinje posao PR stručnjaka. Prije nego što se neki meme ubaci u sadržajni kalendar, korisno je postaviti tri pitanja: ima li trend veze s našim identitetom, možemo li mu dodati nešto svoje i hoće li objava i sutra imati smisla?
Ako je odgovor tri puta „ne“, možda je najbolji potez – ne objaviti ništa.
To ne znači da brend mora biti dosadan ili spor. Dobra reakcija na trend može biti vrlo duhovita kada proizlazi iz karaktera brenda. Razlika je između toga da trend iskoristiš kao format za vlastitu ideju i toga da samo zalijepiš logotip na ono što svi već rade.
Nije svaki trend prilika
Najuspješniji brendovi ne pokušavaju zvučati kao svi ostali. Oni imaju vlastiti ton koji publika može prepoznati i bez logotipa. Trend tada može biti začin, ali nije cijeli recept.
U PR-u brzina jest važna, ali nije svaka prilika dobra prilika. Ponekad je veći znak digitalne zrelosti znati koji trend preskočiti nego uspjeti objaviti meme pet minuta prije konkurencije.
Rimac automobili je hrvatska tvrtka za proizvodnju hyper automobila sa sjedištem u Svetoj Nedelji. Tvrtka je osnovana 2009. godine te je svoj debitant predstavila s automobilskim konceptom električnog vozila ,,Concept One” koji je ujedno postao i prvi serijski model dizajnera i osnivača Mate Rimca te postoji samo 9 primjeraka. Svoje prvo remek djelo Mate predstavlja 2011. godine na svjetskoj izložbi automobila Internationale Automobil-Ausstellung u Frankfurtu. Bitno je naglasiti kako je to prvi potpuno električni hyper automobil.
Mate Rimac u samim početcima okupio je tim od 10 članova te su ,, Concept One” sa skice pretvorili u realnost u samo 5 mjeseci. Prvi serijski model automobila prodan je 2016. godine za nepoznatu cijenu. U periodu od 2009. do 2018. godine Rimac se sa svojim konceptom predstavio na mnogobrojnim natjecanjima i predstavljanjima poput Formula Student Alpe Adria, Frankfurt Motor Show (IAA) 2011,Geneva Motor Show 2016 te mnogim natjecanjima u preformansi. Tim sudjelovanjima ostvario je brojne prihode i partnerstva što mu je omogućilo da nastavi sa daljnjom proizvodnjom novih modela.
2018. predstavlja model C-two u Genavi nakon čega predstavlja još dva modela: Rimac Nevera i Nevera R te nakon sklapanja ugovora i kolaboracijom s auto kućom Bugatti, Rimac dizajnira model Bugatti W16 Mistral. Okvirna cijena Nevere R iznosi od 2,3 milijuna do 2,5 milijuna eura, dok je običan model Nevere dostupan za 2 milijuna eura.
Službena stranica Rimca vrlo je minimalistička sa modernističkim dahom. Na njoj možete pogledati modele hyper auta, objašnjenje funkcije tehnologije, timeline same tvrtke te kontakt. Na društvenim mrežama su vrlo aktivni, Mate svakodnevno dijeli prizore iz svog života. Prikazuje kontinuirana poslovna putovanja, snima i promovira automobile koje vozi. Aktivnost je najveća na Instagramu, Tiktoku i Facebooku. Mate je vrlo prisutan u svim medijima, često daje intervjuje i gostuje u emisijama. Zaključno, Rimac ima jak PR tim iza sebe te je i sam vrlo posvećen svom brendu te sa svijetom dijeli svoju strast prema brzini i preformansi.
Dok velike korporacije za jednu kampanju znaju izdvojiti proračun veći od godišnjeg budžeta prosječne humanitarne udruge, neprofitne organizacije u Zagrebu svakodnevno se bore da svoju misiju dovedu do javnosti s djelićem tih sredstava. Upravo ta činjenica čini odnose s javnošću u neprofitnom sektoru posebno zanimljivim područjem za proučavanje – ovdje kreativnost i vjerodostojnost često moraju nadoknaditi ono što nedostaje u novcu.
Zagreb kao grad ima bogatu mrežu udruga koje se bave svime, od zaštite životinja i pomoći beskućnicima do podrške djeci s poteškoćama u razvoju i zaštite okoliša. Svaka od tih organizacija suočava se s istim temeljnim izazovom u komunikaciji: kako privući pažnju javnosti i medija u prostoru prepunom komercijalnih poruka, kad nemate proračun za plaćeno oglašavanje niti tim od desetak ljudi koji se bavi isključivo odnosima s javnošću.
Vjerodostojnost kao najvrjedniji resurs
Ono što neprofitne organizacije imaju, a što novac ne može kupiti, jest autentičnost misije. Kad udruga koja godinama radi s beskućnicima progovori o problemu beskućništva, njezina riječ nosi drugačiju težinu od one koju bi imala plaćena reklamna kampanja neke tvrtke. Ta vjerodostojnost postaje temeljni kapital na kojem se gradi cijela komunikacijska strategija, a zadatak PR stručnjaka u ovom sektoru jest osigurati da se ta vjerodostojnost pravilno prenese javnosti, umjesto da ostane skrivena iza birokratskog jezika izvještaja i projektnih prijava.
Zagrebačke udruge koje su najuspješnije u komunikaciji obično su one koje su naučile pričati konkretne, ljudske priče umjesto apstraktnih statistika. Umjesto da samo navedu broj korisnika koje su tijekom godine zbrinule, uspješnije organizacije dijele priču jedne obitelji ili pojedinca čiji se život promijenio zahvaljujući njihovom radu. Takav pristup, poznat u struci kao storytelling, znatno je učinkovitiji u dopiranju do javnosti nego suhoparni brojevi, bez obzira koliko ti brojevi bili impresivni.
Mediji kao dragocjen, ali ograničen resurs
Za razliku od komercijalnih tvrtki koje mogu kupiti oglasni prostor, neprofitne organizacije uglavnom ovise o takozvanom zarađenom medijskom prostoru, odnosno o tome hoće li novinari prepoznati vrijednost njihove priče i sami odlučiti o njoj izvijestiti. To zahtijeva drugačiji pristup radu s medijima – manje agresivno slanje priopćenja, a više izgradnju dugoročnih odnosa s novinarima koji prate društvene teme i razumiju kontekst u kojem udruga djeluje.
Mnoge zagrebačke udruge naučile su iskoristiti simbolične datume, poput Svjetskog dana beskućnika ili Dana zaštite životinja, kao prirodne prilike za medijsku pažnju, kada su novinari i sami u potrazi za relevantnim temama. Isto tako, suradnja s poznatim javnim osobama koje besplatno pristanu podržati određenu inicijativu, takozvani ambasadori dobre volje, može značajno povećati doseg poruke bez ikakvog financijskog troška za samu udrugu.
Planiranje komunikacijskih aktivnosti zahtijeva vrijeme i organizaciju, resurse koje male udruge često najteže osiguravaju. Izvor: Pixabay
Društvene mreže kao izjednačivač
Pojava društvenih mreža donijela je neprofitnom sektoru nešto što ranije nije postojalo – mogućnost izravne komunikacije s javnošću bez posredovanja tradicionalnih medija i bez potrebe za velikim proračunom. Zagrebačke udruge sve više koriste Instagram i Facebook ne samo za informiranje o svojim aktivnostima, nego i za izravno prikupljanje donacija, regrutiranje volontera i građenje zajednice ljudi koji dijele njihove vrijednosti.
Izazov leži u tome što upravljanje kvalitetnim sadržajem na društvenim mrežama zahtijeva vrijeme i vještinu koje mnoge manje udruge jednostavno nemaju, budući da njihovi zaposlenici i volonteri prvenstveno rade na terenu, a ne iza računala. Zato se sve više razvijaju partnerstva između neprofitnog sektora i agencija ili pojedinaca koji besplatno ili po sniženoj cijeni nude svoje komunikacijske usluge kao oblik društveno odgovornog poslovanja.
Zašto je ovo područje vrijedno pažnje budućih PR stručnjaka
Rad u neprofitnom PR-u često se podcjenjuje u odnosu na korporativni sektor, no upravo ograničenja s kojima se udruge suočavaju čine ovo područje odličnom školom kreativnosti. Kad nema novca za plaćeno oglašavanje, mora se osloniti na domišljatost, autentičnost i strateško razmišljanje o tome što stvarno privlači pažnju javnosti.
I mala, pažljivo usmjerena ulaganja u komunikaciju s vremenom mogu donijeti vidljiv rast vidljivosti i povjerenja. Izvor: Pixabay
Za studente koji tek ulaze u struku, iskustvo rada s neprofitnom organizacijom, makar i volonterski, može ponuditi dublje razumijevanje temeljnih PR vještina nego godine rada u sektoru gdje veliki budžeti mogu nadoknaditi manjak strateškog promišljanja
Postoji nešto gotovo nevjerojatno u činjenici da srednjoeuropski glavni grad, koji do prije desetak godina turisti nisu doživljavali kao zimsku destinaciju, danas redovito osvaja titule najboljeg božićnog sajma u Europi. Advent u Zagrebu nije se dogodio slučajno, niti preko noći. Riječ je o jednom od najbolje dokumentiranih primjera dugoročne PR i brendiranje strategije u hrvatskom turizmu, koji vrijedi proučiti upravo zato što pokazuje kako strpljiva, dosljedna komunikacija može transformirati percepciju cijelog grada.
Zagreb je tri puta biran za najbolji europski božićni sajam, a o gradskoj zimskoj čaroliji pisali su ugledni svjetski mediji poput BBC-a, CNN-a i Forbesa. To nije rezultat jedne sretne sezone, nego godina sustavnog rada Turističke zajednice grada Zagreba na izgradnji prepoznatljivog identiteta koji se mogao komunicirati prema domaćoj i međunarodnoj javnosti.
Priča prije proizvoda
Jedna od temeljnih PR lekcija koju Advent u Zagrebu ilustrira jest da uspješna promocija destinacije rijetko počiva samo na nabrajanju sadržaja, klizališta, štandova s kuhanim vinom ili koncertnih pozornica. Uspješna promocija gradi priču, osjećaj, atmosferu koju ljudi žele doživjeti i podijeliti. Kampanje poput one koja je Advent opisivala kao simbol topline, radosti i zajedništva namjerno su birale emocionalan jezik umjesto suhoparnog nabrajanja atrakcija, jer upravo emocije potiču ljude da rezerviraju kartu za avion usred zime.
Pixabay
Zagrebačka katedrala u adventskom ruhu, prizor koji je postao sinonim za zimsku čaroliju grada. Izvor: Pixabay
Promotivni filmovi koje je Turistička zajednica producirala tijekom godina, od kojih su neki osvajali nagrade na međunarodnim festivalima turističkog filma, dodatno su gradili tu naraciju. Zagreb se u njima nije prikazivao kao grad koji ima Advent, nego kao grad koji je Advent, gdje je božićna čarolija utkana u samu urbanu tkaninu, od Gornjeg grada do Zrinjevca.
Mediji kao partneri, ne samo primatelji priopćenja
Ono što izdvaja Advent u Zagrebu od mnogih drugih pokušaja destinacijskog brendiranja jest strateški pristup odnosima s međunarodnim medijima. Umjesto da čeka da novinari sami otkriju grad, Turistička zajednica sustavno je gradila odnose s uglednim medijskim kućama, organizirala posjete stranih novinara i blogera te pratila globalne turističke trendove kako bi znala kojim se pričama trenutno najviše zanima svjetska publika.
Rezultat te strategije vidljiv je u opsegu i kvaliteti medijskih objava o Zagrebu tijekom prosinca, koje daleko nadmašuju ono što bi grad te veličine mogao očekivati bez sustavnog PR napora. Kad velik svjetski medij objavi članak o nekoj destinaciji, taj sadržaj djeluje kao vjerodostojnija preporuka nego bilo koja plaćena reklama, upravo zato što publika medije doživljava kao neovisan izvor informacija, a ne kao glasnogovornika turističke zajednice.
Nagrade kao komunikacijski alat
Zanimljiv element ove priče jesu brojne nagrade i priznanja koje je Advent u Zagrebu prikupio tijekom godina, od domaćih strukovnih nagrada do međunarodnih titula poput one za najbolji božićni sajam u Europi. Za promatrača izvana, nagrade mogu djelovati kao sporedan detalj, ali u svijetu odnosa s javnošću one predstavljaju izuzetno vrijedan komunikacijski materijal. Svaka nagrada postaje nova prilika za priopćenje za medije, novi razlog da se o gradu ponovno piše, i dodatna potvrda vjerodostojnosti koju sama turistička zajednica ne bi mogla stvoriti isključivo vlastitim aktivnostima.
Pixabay
Simbolika darivanja i praznične atmosfere koju grad svjesno njeguje kao dio svog turističkog identiteta. Izvor: Pixabay
Ta strategija oslanjanja na vanjsku validaciju, umjesto isključivo na vlastitu promociju, jedna je od najvažnijih tehnika u destinacijskom PR-u. Kad treća, neovisna strana kaže da je nešto najbolje u Europi, ta poruka nosi puno veću težinu nego kad to isto tvrdi sama organizacija koja to nastoji prodati.
Lekcija za druge hrvatske gradove i regije
Uspjeh zagrebačkog Adventa danas služi kao svojevrsni predložak za druge hrvatske destinacije koje pokušavaju izgraditi prepoznatljivost izvan ljetne turističke sezone. Pokazuje da dosljednost tijekom više godina, ulaganje u kvalitetan vizualni i video sadržaj, aktivna suradnja s medijima te strpljivo praćenje i prijavljivanje za relevantne nagrade mogu, kombinirani zajedno, transformirati sliku o jednoj destinaciji čak i kod publike koja je prethodno uopće nije razmatrala kao odredište za putovanje.
Za studente odnosa s javnošću, ovaj primjer nudi važnu protutežu uvriježenom shvaćanju da je dobar PR isključivo reaktivan, odnosno da postoji samo za gašenje požara i upravljanje krizama. Advent u Zagrebu podsjeća da je proaktivna, dugoročna izgradnja pozitivne priče jednako, ako ne i važnija, disciplina unutar struke.
Malo je hrvatskih poslovnih priča ostavilo dublji trag u javnosti od sloma Agrokora 2017. godine. Tvrtka koja je zapošljavala desetke tisuća ljudi i opskrbljivala velik dio regije odjednom se našla na rubu propasti, a s njom i stotine dobavljača, banaka i običnih građana koji su joj vjerovali svaki dan kad su odlazili u trgovinu. No iza brojki i sudskih procesa krije se manje očita, ali jednako važna priča – ona o tome kako je (ili nije) Agrokor komunicirao s javnošću dok mu se svijet urušavao.
Krizni menadžment u teoriji zvuči jednostavno: prepoznaj problem rano, budi transparentan, preuzmi odgovornost i drži javnost informiranom. U praksi je to daleko teže, posebno kad je kriza toliko velika da prijeti stabilnosti cijelog gospodarstva. Agrokor je mjesecima djelovao kao da problema nema, sve dok situacija nije postala neodrživa i dok država nije morala intervenirati posebnim zakonom, takozvanom Lex Agrokor. Taj zaokret, od šutnje do prisilne transparentnosti, pokazuje koliko je važno da tvrtke imaju krizni komunikacijski plan spreman i prije nego što kriza uopće nastupi.
Zašto je šutnja najgora strategija
Jedna od temeljnih lekcija svakog udžbenika iz odnosa s javnošću jest da vakuum informacija uvijek netko popuni, ako ne sama tvrtka, onda mediji, konkurencija ili glasine. Kad se u javnosti prvi put pojavila sumnja u financijsko stanje Agrokora, izostanak jasne i pravovremene komunikacije uprave stvorio je prostor za paniku. Dobavljači nisu znali hoće li biti plaćeni, zaposlenici nisu znali je li im posao siguran, a potrošači su se pitali hoće li police u trgovinama ostati pune. Upravo ta neizvjesnost, više nego sama kriza, često najviše šteti povjerenju javnosti.
Usporedbe radi, vrijedi spomenuti da su neke druge hrvatske tvrtke u sličnim, iako manjim krizama, brže reagirale javnim priopćenjima i redovitim ažuriranjem stanja, čime su barem djelomično sačuvale povjerenje dionika. Razlika između uspješnog i neuspješnog kriznog PR-a rijetko leži u tome hoće li kriza uopće nastupiti, jer krize su gotovo neizbježne u poslovanju, nego u brzini i iskrenosti reakcije kad se ona dogodi.
Uloga države kao neplaniranog glasnogovornika
Zanimljiv aspekt cijelog slučaja jest da je, u nedostatku snažne komunikacije same tvrtke, državna administracija preuzela ulogu svojevrsnog glasnogovornika za javnost, objašnjavajući građanima što se događa i zašto je intervencija nužna. To je neobična situacija u odnosima s javnošću – kada institucija koja nije izvorno strana u krizi mora preuzeti komunikacijsku inicijativu jer sama tvrtka to nije učinila na vrijeme. Takav scenarij dodatno je narušio percepciju kompetentnosti uprave Agrokora u očima javnosti, čak i kod onih koji nisu detaljno pratili financijske detalje slučaja.
Pixabay
Uprava velike tvrtke pod povećalom javnosti tijekom krize. Izvor: Pixabay
Što bi drugačiji pristup mogao izgledati
Kad se govori o dobroj praksi kriznog PR-a, obično se spominju tri stupa: brzina reakcije, dosljednost poruke i preuzimanje odgovornosti umjesto prebacivanja krivnje. Zamislimo alternativni scenarij u kojem uprava Agrokora već pri prvim naznakama problema organizira redovite konferencije za medije, otvoreno komunicira planove restrukturiranja i aktivno se obraća dobavljačima i zaposlenicima prije nego što to učine mediji ili država. Takav pristup ne bi spriječio financijski slom, jer korijeni problema bili su duboko strukturni i dugogodišnji, ali bi vjerojatno ublažio štetu po ugled i povjerenje koje je tvrtka izgradila desetljećima.
Ovdje treba biti pošten prema kompleksnosti situacije – komunikacijski tim, koliko god bio vješt, ne može sam riješiti duboke financijske probleme niti spriječiti stečaj kada su temelji poslovanja narušeni. No, dobra komunikacija može značajno utjecati na to hoće li javnost percipirati tvrtku kao žrtvu okolnosti koja se hrabro nosi s problemom ili kao entitet koji je namjerno skrivao istinu dok je to bilo moguće.
Lekcija za buduće generacije menadžera
Za studente ekonomije i budući menadžerski kadar, slučaj Agrokor ostaje dragocjen, iako bolan, studijski primjer. Pokazuje da kriza rijetko dolazi najavljena i da tvrtke koje unaprijed nemaju razrađen plan kriznog komuniciranja gotovo uvijek reagiraju prekasno i preslabo. Isto tako, pokazuje da javnost, ma koliko bila strpljiva, na kraju traži odgovore, a ne opravdanja, i da je iskrenost, čak i kad nosi loše vijesti, dugoročno isplativija strategija od prešućivanja.
Pixabay
Jedna pogrešna odluka može pokrenuti lančanu reakciju kroz cijeli poslovni sustav. Izvor: Pixabay
Danas, nekoliko godina nakon vrhunca krize, Agrokor kao Fortenova grupa posluje pod novim vodstvom i s drugačijom komunikacijskom kulturom, koja uključuje redovitija javna priopćenja i transparentnije izvještavanje o poslovnim rezultatima. To samo po sebi govori koliko je tržište, ali i regulatorno okruženje, promijenilo očekivanja prema velikim hrvatskim kompanijama kada je riječ o odnosima s javnošću u kriznim situacijama.
