Kategorije
Content Emocije glazba Isprobaj komunikacijske vještine Ljudi mentalno zdravlje Osobni imidž Pažnja PR svijet PR u službi stvarne promjene prijateljstvo psihologija Storytelling studenti život Uncategorized

S PROLJEĆEM BUBE SU U GLAVI

Izvor: AI i autorska izrada

Zanate li onaj osjećaj kad napokon dođe proljeće u Zagreb i odjednom se sve promijeni.

Službeno nije to proglašeno u Narodnim Novinama, ali svi znamo da postoji onaj trenutak kada se grad prebaci iz zimskog sivila u proljetni način rada. Izlaskom sunca, sve one jakne, kapute i čizme strpamo na dno ormara, a mi se na kavama selimo po terasama kafića i ostalih ugostiteljskih objekata, ljudi se počnu ponašati kao da im u mozgu zvoni mali romantika alarm.

I tako sa prvim bubama koje se migolje van svojih čahura pojave se i one druge, „ bube u glavama ljudi“.

I znate kako ono ide, odjedanput svi gledaju nekoga malo duže nego inače. Netko se smije SMS-u na mobitelu kao da je upravo dobio stipendiju života.  Netko  „ slučajno“ prolazi ulicom tri puta dnevno. Netko se uređuje za predavanje kao za dodjelu Oscara, a ne za kolegij u 18.50.

Zagrebačko proljeće ima taj neki čudni efekt. Grad postaje velika otvorena pozornica za male ljubavne nesporazume, zgode i nezgode, slučajne susrete i poglede koji traju pola sekunde duže nego što bi trebali.

I odjednom kava više nije samo kava

Kava u zimi znači preživljavanje, pijemo je da se razbudimo, ugrijemo i nekako izdržimo dan. Ali s proljećem ta kava dobiva potpuno jednu novu funkciju. Postaje društveni događaj, izlika, poziv, test, i počesto možda početak nečeg nama jako važnog.

„ Idemo na kavu“ s proljećem to više nije samo pitanje, to može značiti puno više nego mislimo isprve. To je ono neizrečeno poput možda, sviđaš mi se, dosadno mi je, želim ići u šetnju, treba mi zraka, ne mogu biti u četiri zida, hm možda nešto bude a možda i ne bude, tko zna ali idemo vidjeti.

Zagrebačke terase, parkovi i vrtovi postanu s proljećem, pravi mali komunikacijski punktovi. Netko sijedi opušteno, ali zapravo sve prati i snima. Netko glumi da ne gleda, ali gleda i gleda. Netko priča o faksu, a zapravo pokušava shvatiti je li ovo prijateljska kava ili je možda na tragu nečega šta će dobiti mogući nastavak.

Iz PR kuta proljetna kava odličan je primjer neverbalne komunikacije. Jer ponekad je lakše a i više se kaže na način kako netko drži tu šalicu kave,  nego oni  nezgrapni razgovori zar ne?.

Studenti i proljeće

Studenti su posebna kategorija, tijekom zime svi izgledamo kao da nas je pregazio vlak, ili bolje rečeno, kao onaj popunjeni svakodnevni raspored, seminari i apsolutni nedostatak vitamina D. a onda s proljećem na vratima sve se nešto promijeni i odjednom se pojavi energija za sve, osim za ono što zaista treba napraviti.

Rad na seminaru čeka, neka čeka!. Idem šetati gradom to ne čeka, idem na svoju omiljenu terasu popiti kavu i vidjeti ljude. Grupni projekt kasni zbog nekog, ali kad se pojavi izgleda bolje i zanimljivije nego ona prezentacija šta ju je trebalo poslati odavno.

Proljeće zna studentima stvoriti lažan osjećaj da imamo vremena na pretek. Sunce sija, ljudi vani, Zagreb izgleda ljepše, a obaveze se čine manje hitnima. I onda nas pogodi podsjetnik iz kalendara da su rokovi blizu, i da ove blogove treba ispisati do kraja i shvatimo da romantika ne piše seminare sama.

Ljubav, algoritmi i slučajni susreti

Nekad smo se upoznavali u klubu na koncertima barovima ili drugi put susret, ako se dogodi treći pada dogovor idemo na kavu. A danas to upoznavanje radimo slično ili preko aplikacija.

Storyja, likova i onog čudnog trenutka kad shvatimo da netko gleda naš story odmah nakon objave, pa se mi pravimo da to ništa ne znači.

Ali u proljeće i digitalna komunikacija dobije svoju temperaturu, poruke su brže intenzivnije.

Emoji se koriste hrabrije. Srce više nije samo reakcija već i potencijalna strategija. A onaj „haha „ u poruci može se analizirati duže nego rezultati izbora.

Skloni smo s proljećem vidjeti i znakove koji možda i nisu tu samo zbog nas već želimo da nam nešto znače. Netko nas je pogledao? Znak: Netko lajka našu objavu? Znak. Netko je sjeo blizu nas u tramvaju? Svemir šalje poruku.

Proljeće ne mari za realnost. Proljeće voli radost i zaplet.

Zagreb zna u proljeće izgledati kao mala kulisa za ljubavne početke. Zrinjevac, Cvjetni, Tkalča, parkovi i terase, klupe i tramvaji i sve one male lijepe stvari koje život čine boljim.

I kad bi trebala PR kampanja za Zagreb u proljeće, slogan bi bio, „ Dođi po kavu, ostani zbog pogleda“ jer baš tako nekako i funkcionira. Ljudi izađu zbog sunca, ostanu zbog mogućnosti da se nešto dogodi. Te bube u glavi nas natjeraju da se uredimo, izađemo, nasmijemo, pošaljemo poruku, sjednemo na kavu i pogledamo ljude oko sebe.

Proljeće u Zagrebu donese gužve na terasama i posebnu kolektivnu zbunjenost koju zovemo ljubav, simpatija ili jednostavno bube u glavi.

I neka buba u glavi, nisu one uopće loše, neke nas natjeraju da se nasmijemo da izađemo iz rutine i možda nekome kažemo nešto što smo cijelu zimu odgađali.

Autor: Nado Žunić

Kategorije
Emocije mentalno zdravlje Odmor PR svijet prijateljstvo Stres studenti život

ODMORI ZASLUŽILI STE

Slika: Autorska izrada
Kako se opustiti nakon toliko studentskih i poslovnih obaveza

Studentski život često izgleda kao šaltanje iz jedne brzine u drugu, te naše obaveze  kao da im nikad kraja, a još ako radiš uz studiranje počesto imaš osjećaj da si spreman/a za odmor u ludari via Vrapče ili Jankomir ovisi što vam je bliže adresi stanovanja.

Sva ta predavanja, posao , seminari, rokovi, ajme grupni projekti i obiteljsko privatni život kao da je svakodnevna utrka u kojoj stalno nešto kasnimo, ne stižemo odgovoriti na poruke, pojesti nešto zdravo normalno i uvjeriti sebe da sve držimo, ponajviše same sebe pod kontrolom.

A zapravo kontrolu često nemamo.

Umor se ne vidi odmah i uvijek

Taj umor i stres često tek primijetimo kad pretjeramo. Nismo samo naglo iscrpljeni, nego se to u nama skuplja danima i tjednima a da toga nismo ni toliko svjesni. Ali izađe to polako van iz nas, malo manje spavamo, malo više kave pijemo, malo manje strpljenja imamo, još jedna obaveza „ajme letim ja to mogu“ i onda dođe trenutak kad nas nešto trigerira i baš ta sitnica nas izbaci potpuno van kolosijeka. Poruka u krivom tonu, gužva u onom tramvaju koji smrdi, zadatak koji nismo stigli napraviti, odgovoriti profesoru kad vas nešto upita a vi imate ravnu crtu u vašem umu, mentalno potrošeni.

Tada shvatimo da nam je dosta i da trebamo odmor od svega.

Zašto nam je teško stati?

Izgleda da danas moramo biti dostupni svima, produktivni i zauzeti. Ako se miruje kao da nešto propuštamo. Ako ne radimo ništa, odmah nas ulove misli kako smo lijeni, nesposobni nositi se s bilo čim. Ako odgađamo nešto, odmah osjećaj krivnje.

Studenti koji rade imaju često baš taj problem dokazati sebi i svima oko sebe da baš oni sve mogu. Raditi, studirati, trčati na predavanje, predati seminar biti društveni  i još k tome izgledati nice i kao da baš sve ide laganini.

Realno i nije baš tako i ne ide uvijek lagano.

Tu dolazimo do jedne važne stvari, odmor nije znak slabosti. Odmor je dio normalnog funkcioniranja.

Opuštanje kao svjesni izbor i osobni PR

Znate kako se podučava u odnosima s javnošću, „ jako često pazimo kakav dojam ostavljamo na druge“ a tako malo vremena posvetimo komunikaciji koju vodimo sami sa sobom.

Prema van želimo izgledati profesionalno, organizirano, čvrsto i naravno sposobno. Dok iznutra stalno radimo nešto protiv sebe. Stres koji si stvaramo ubrzo se vidi, nervoza, pad koncentracije i načinu kako reagiramo na ljude oko sebe, ponajviše one bliske.

Zato znati kako upoznati sebe, svoj ritam, tijelo i um kad se pretrpava stresom iznimno pomaže voditi naš osobni PR. Trebamo naučiti kada stati, napuniti se energijom  i vratiti se obavezama bistrije glave.

Osoba koja se zna odmoriti često bolje komunicira, bolje radi i manje ulazi u nepotrebne rizike.

Neke stvari koje pomažu

Za opuštanje vam ne treba uvijek vikend putovanje, wellness ili savršeno uređeni dan.

Nekad je dovoljno napraviti sebi u glavi, kao i okolo sebe par sitnica, stvari koje vam vrate osjećaj kontrole.

Šetnja bez slušalica, kava s frendovima, ma pola sata tišine. Kuhanje, trening, film, glazba, knjiga ili izležavanje do besvijesti bez grižnje savjesti.

Bitno je da to ne izgleda kao obveza već kao neka želja. Ako je odmor zadatak, vjerujte to nije odmor.

Problem je u stalnoj dostupnosti

Nikada nismo offline uvijek smo dostupni i tu nas umor upravo čeka, da nas iscrpi do točke pucanja. Sve te WhatsApp grupe znaju biti korisne, ali i naporne da se poželiš ranit, dizanje panike, objave, planovi i tuđi problemi, ajme.

 Zato je važno postaviti granice sebi a i drugima, ne moraš biti dostupan baš uvijek i svima.

Nauči se reći sebi i drugima: „ ne, ne želim, neću, ne moram“

Opuštanje nakon svih obaveza bilo studentskih ili poslovnih, nije luksuz nego potreba da bi mogli funkcionirati, biti produktivni i kreativni, lijenost nije gubljenje vremena ponekad nam zaista treba, tako ostajemo normalni i koliko toliko mirni u ritmu koji nije lagan ma što god drugi rekli na to.

Ne moramo biti uvijek dostupni, trošiti svoju energiju a ne vratiti ju nazad sebi, prije ili kasnije vodi u kaos, zdravstveni i poslovni.

Odmor nije kraj obaveza, odmor nam pomaže nastaviti nositi svoje obveze. I zato do sljedećeg puta, ostavljam ovaj link: https://youtu.be/7NoA8qq4QUE?list=RD7NoA8qq4QUE

AUTOR: Nado Žunić

Kategorije
Grupni rad Krizna komunikacija PR svijet Stres studenti život

Zašto je grupni rad ponekad krizno komuniciranje?

Izvor: generirano uz pomoć umjetne inteligencije

Svakom studentu se barem jednom dogodila grupa u kojoj se sve dogovaralo u zadnji čas. Jedna osoba ne odgovara, druga misli da je netko drugi napravio prezentaciju, treća šalje poruku “sorry, tek sad vidim”. Netko misli oni će to riješiti umjesto mene,

I odjednom grupni rad više nije samo zadatak, nego mala komunikacijska kriza.

Iz PR perspektive, grupni rad je odlična vježba kriznog komuniciranja, pogotovo na VERN’-u.

Tu je tim, rok, cilj, publika i potencijalni problem. Ako komunikacija među svima nije jasna od početka, kriza se ne pojavljuje slučajno. Ona samo čeka.

Nije uvijek lijenost

Često mislimo da grupni rad propadne zato što netko nije htio raditi. Ponekad je to istina, ali često je problem u očekivanjima. Tko što radi? Do kada? Gdje spremamo dokumente? Tko šalje finalnu verziju? Kako rješavamo ako netko kasni ili ne može.

U odnosima s javnošću planiranje je pola posla. Isto vrijedi i za studente. Ako nema plana, komunikacija postaje improvizacija. A improvizacija može biti dobra u kreativnom dijelu, ali ne i kada se radi o rokovima.

Studentski PR tim

Dobar grupni rad ima nekoliko pravila.

Jedna osoba koordinira, zadaci su jasno podijeljeni, postoji zajednički dokument i svi znaju rokove. To ne znači da grupa mora biti stroga kao korporacija, nego da komunikacija treba smanjiti paniku.

Najbolji timovi nisu oni u kojima svi rade sve, nego oni u kojima svatko zna svoj dio i javlja na vrijeme ako zapne. To je možda najjednostavnija lekcija PR-a: problem nije uvijek problem ako se komunicira dovoljno rano.

Grupni rad na faksu često izgleda kao kaos, ali je dobra priprema za stvarni posao. U PR-u, kao i u studentskom projektu, organizacija nije još jedna dosadna formalnost. Ona je razlika između “uspjeli smo” i “tko je trebao poslati mail?”.

Autor: Nado Žunić

Kategorije
Content hrana i piće PR svijet studenti život Trend

PR lekcija iz tanjura

Izvor: generirano uz pomoć umjetne inteligencije

Studentska prehrana često se svodi na sve i svašta, od pekare do trendovskog fast fooda i na ono šta nas dočeka kod kuće, ili ako si kuhamo sami počesto ništa. Sve se svodi na kavu za van, sendvič, burger, dostavu sve ono nešto „usput“ i na brzinu između predavanja, i obaveza.

Često nam se događa tada ista stvar, platimo nešto desetak eura, izgleda „YUMEE“ a  za sat vremena ponovno smo gladni.

A zanimljivo je da uopće ne razmišljamo, iako o tome non stop raspravljamo, rasprave o zdravlju, kilaži, sportu, proteinima stresu, vremenu i pitaj Boga o čemu sve ne.

Ne razmišljamo kako da zapravo sebi i svojoj gladi učinimo uslugu i pojedemo nešto sasvim konkretno zdravo i možda za manje novca.

Iz PR perspektive ovo nije priča samo o menzi , ovo je priča o komunikaciji, percepciji i reputaciji. Dok nas bombardiraju reklame, za razne fast foodove, imamo kantine i menze koje nemaju snažan brend i veliku vidljivost niti atraktivan vizualni identitet, a pružaju konkretna ,zdrava i sasvim atraktivna jela za nešto manje novca.

S druge strane fast food i dostavne platforme rasturaju i odlično komuniciraju, atraktivne fotografije, ambalaža, popusti i osjećaj da smo u nekom trendu.

Tu se vidi snaga PR-a, da nije uvijek najbolji onaj proizvod koji najviše komunicira. Ali najvidljiviji proizvod često pobjeđuje u svakodnevnoj odluci.

Jesmo li neinformirani ili smo trendovski ograničeni

Možda je grubo za reći jesmo li nepismeni ili opterećeni trendovima do te mjere da ni sami ne znamo kako upravljaju s našim ponašanjem.

Ako u blizini sveučilišta koje je gradu, postoje mjesta gdje se može pojesti kuhano, obilnije i povoljnije, a mi kao pazimo na naše zdravlje, posebice kilažu. A ujedno ignoriramo ta mjesta, ne znamo za njih, onda nije problem samo u cijenama, i izboru već u našoj percepciji.

Možda nam ne treba uvijek najnoviji food trend. Možda nam nekad treba tanjur variva, juha, prilog, salata i normalan razgovor za stolom.

Menza, kantina ili radnički bistro možda ne zvuče atraktivno kao novi street food lokal, ali studentima mogu ponuditi nešto vrlo konkretno topliji, obilniji i često jeftiniji obrok u centru grada.

Možda je zdraviji izbor upravo onaj najobičniji tanjur kuhanog jela, normalna cijena i osjećaj da se nećemo za kratko vrijeme morati natrpati nekim drugim jelom.

I ne pišemo ovo čisto zato jer nam došlo, a došlo nam je jer samo  takvi kao i većina drugih.  Jednom prilikom sam naletio na par članaka i otkrio sasvim korektna i zdrava jela u samom centru grada. U Gundulićevoj 32 ulici, ručak na petom katu i nedaleko na Branimiru  Tvrtkova Kantina.

Na svega par stotina metara, od centra možete ručati sa ekipom ili sami za pristojne novce potom.

Čitajući članke na koje sam naletio, odmah mi je postalo jasno zašto su pisani iako postoje oduvijek te menze i kantine no jednostavno su s vremenom zaboravljene, medijski izbačene iz prostora jer publika je uvijek željna nečeg novog, a ne starih kantina, radničkih bistroa, domaće kuhinje i pri tome za male novce.

I dok imamo more aplikacija, za narudžbe, koje kakvih dilova za kupnju jednog dobiš dva, pitam se kako se nitko ne sjeti napraviti dil s menzama, i na kraju stvori primjer poslovno odgovorne održivosti. Pa koliko radnika traži jeftine gablece, koliko izvan redovnih studenata, nema pravo na menzu, koliko srednjoškolaca šeta gladno po gradu dok ne krene kući, koliko ima onih staraca koji čekaju da im netko da ili skuha topli obrok, koliko ljudi bi možda došlo zato što je jeftinije i brže. 

Ako se vodimo se nekom logikom pa izračunamo, 23 radna dana mjesečno, ručak za otprilike 6 eura dnevno, 138 eura mjesečno, to je iznos koji si većina može priuštiti ili čak sponzorirati za nekog tko ne može sebi to platiti. A dobar dio studenata, roditelja, obitelji ili poduzeća uštedjeti dodatnih do 300 eura po osobi za prehranu. Ovo bi možda trebala biti neka nova PR kampanja ili trend!?

Autor: Nado Žunić

Kategorije
cjeloživotno obrazovanje komunikacijske vještine kultura Marketing obrazovanje Oglašavanje PR svijet PR u službi stvarne promjene Storytelling Uncategorized

Studentski život kao PR kampanja

Sveučilište, VERN' PR-Svijet
Slika je generirana pomoću AI alata

Kad govorimo o PR-u fakulteta, prvo pomislimo na društvene mreže, web stranicu, promotivne materijale i dane otvorenih vrata. Ali reputacija fakulteta ne gradi se samo kroz službene objave.

Ona se gradi i kroz iskustvo studenta koji čeka odgovor na mail, traži informaciju o rasporedu, razgovara s profesorom ili objašnjava prijateljima zašto je odabrao baš taj studij.

Studentski život je, htjeli mi to ili ne, stalna PR kampanja. Svaki student postaje mali ambasador fakulteta. Ako je iskustvo dobro, preporuka dolazi prirodno. Ako nije, negativan komentar širi se još brže.

Najglasnija komunikacija često nije službena

Fakultet može imati odličan vizualni identitet,“ VERN‘“ ali ako studenti ne znaju gdje pronaći osnovne informacije, nastaje problem. Može imati kvalitetne programe, ali ako komunikacija djeluje hladno ili nejasno, dio vrijednosti se izgubi. U PR-u nije važno samo što organizacija kaže o sebi, nego i što publika osjeća nakon kontakta s njom.

Studenti jako brzo prepoznaju razliku između poruke i stvarnosti. Ako se komunicira “praktičnost”, onda raspored, informacije i zadaci trebaju biti praktično organizirani. Ako se komunicira “individualan pristup”, onda student mora imati osjećaj da nije samo broj u sustavu.

Studentska perspektiva

Kao student treće godine, mislim da se imidž fakulteta najviše gradi kroz male situacije.  Jasno napisanu obavijest, normalan ton komunikacije,“ onaj profesor frend“ ažuran raspored i osjećaj da netko razumije studentski tempo. To možda ne izgleda kao velika kampanja, ali dugoročno stvara povjerenje.

PR fakulteta nije samo ono što piše na plakatu. PR je i iskustvo hodnika, maila, predavanja i studentske grupe. Zato se dobar imidž ne može samo objaviti, on se stvara i živi osobno.

 Koja mala stvar najviše utječe na vaše mišljenje o fakultetu?

Autor: Nado Žunić

Kategorije
cjeloživotno obrazovanje Dani komunikacija Društvene mreže Emocije Isprobaj karijera Ljudi mentalno zdravlje Osobni imidž PR svijet prijateljstvo Storytelling studenti život Uncategorized

ODLUKA DA STUDIRAM U ČETRDESETIMA

PR, Storytelling, studiranje, odluka,

Slika je generirana pomoću AI alata

Priznati sebi u četrdesetima da ti je pun kufer svega, načina na koji živiš, što radiš gdje se vidiš za dvadeset godina, prije ili kasnije pogodi svakog, pa tako i mene.

E pa to priznanje samom sebi se dogodilo meni, i uz donekle sređen život, posao, kakve takve OK prihode, mogućnosti za rast i tako dalje da ne nabrajam, moram priznati da me sve to nekako počelo gušiti i nije mi bilo dosta, nije me ispunjavalo.

Uz par pokušaja u ranoj mladosti odlaska na fakultet i nekog usavršavanja, nije me baš pogodilo onako kako bi to trebalo ići, nekim normalnim tokom.

Baš suprotno nisam naišao na ono nešto što bi me zadržalo i dalo mi motivaciju da nastavim dalje, uvijek odustajanje i vračanje na neki novi put ispočetka.

Dojadi vam to s vremenom i odustanete od takvih ideja uopće.

No eto jedno pijanstvo, podosta godina kasnije i na neki način oklada da li ja to mogu, kažem sebi idem ja u to pa što bilo da bilo. I odjednom riješim četvrti stupanj, položim državnu maturu i što sad, “men ovo je ozbiljno“, sad mogu upisati neki faks a ja se nisam ni pripremio za takvu realizaciju. Sve u meni govori da ne mogu, a sve u meni me viče da probam.

Nije dugo trebalo i u mjesec dana, shvatite da u jednom trenutku razgovarate s osobom na telefon koja vam objašnjava koji su uvjeti da se upišete na jedno Sveučilište točnije VERN’.

I da, upravo je ta osoba tako dobro odradila svoj posao iz komunikacija da me dobila na prvu, svojim promišljenim, toplim i preciznim informacijama na vrijeme, jednostavno mi nije dala pomisliti da je to u tom trenutku meni nemoguća misija.

Joj kad bi samo znala, da sam ja s druge strane telefona samo čekao da kaže nešto, samo da odustanem. Ali nisam i drago mi je da nisam, hvala Vam L. na tome.

Uz sve one neke početničke muke, ne znaš ovo raditi, ne znaš ono raditi, još ne znaš ni sam što hoćeš sa svim tim informacijama, evo me na trećoj godini studija Odnosa s javnošću i mediji i ne žalim ni za čim.

Klinci su cool, studentski život odličan, koncept faksa je po mome nekom guštu, ima nas i podosta starijih tako da su moje iluzije o nekom dobu kad trebate studirati odavno razbijene. Ono što želim reći ovim člankom, je da ona poznat uzrečica „nikad nije kasno „zaista vrijedi, eto barem u mom slučaju.

Pa ako vas ima koji se premišljate, tražite ili još uvijek želite krenuti na studij, usudite se pokušati, bar znate da ste probali.

Go with flow, and have fun folks.

Autor: Nado Žunić

Kategorije
PR svijet PR u službi stvarne promjene Storytelling Turizam

PRIČE U TURIZMU NE ISKORIŠTENI POTENCIJAL PR-a

PRIČE U TURIZMU NE ISKORIŠTENI POTENCIJAL PR-a
Izvor: vizual generiran pomoću Ai alata

Svjedoci smo brzom rastu turizma u brojkama u Republiki Hrvatskoj. I dok gradimo autoputove, na digitalnom umrežavanju ureda i turističkih zajednica, gradnjom mostova za pokazivanje, zapostavljamo osigurati u obrazovanju studenata, pogotovo turizma ili PR-a važnost priče koju treba ispričati kako bi se stvorila trajna poveznica s iskustvom i lokacijom.

Priča je kao takva, u kontekstu odnosa s turizmom iznimno važna.

Živimo u državi bogatoj poviješću, mitovima, legendama a koristimo ih tako malo u promociji vlastite zemlje kao jedinstveno iskustvo koje stvara poveznicu kroz emocionalno iskustvo i tako zadržava goste trajno a istodobno privlači nove.

Ne možemo se ne oteti dojmu da vrvimo tolikim, ne ispričanim pričama koje svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo. A opet tvrdimo da nam se turizam događa i da pored toliko stručnjaka u turizmu na dajemo važnost upravo ovom segmentu. Možda je ključno razviti svijest o potrebi na nacionalnoj razini, iako samo poprilično sigurni da ta svijest postoji odavno.

Imamo par dobrih medijskih projekata, koji u širem smislu obrađuju tu tematiku poput emisija „Dulum Zemlje“, „Putovanje Hrvatskom“ „Okusi i mirisi Hrvatske“ emisije “More“ no nitko se konkretno ne bavi baš pričanjem priče koje imaju uporište u svakodnevnom životu. Vidi se rad koji pokazuje iznimno dobar rezultat jer svi takvi medijski projekti su iznimno gledani, što zapravo govori da je publika gladna takvih sadržaja i koliko je bitno nešto ispričati na konkretan način a time ujedno dati informaciju koja će zaintrigirati publiku i potaknuti je na akciju.

I dok se ovaj članak piše, prolazi mi kroz glavu gdje, što i kako započeti takav projekt.

Kako ih zabilježiti i od kud početi, pa evo par primjera.

Povezati u zajednički projekt lokalne urede turističke zajednice sa školama fakultetima i raznim lokalnim udrugama, folklornim društvima.

Dati im zadatak kao projekt u natjecanju i izvedenosti s naravno novčanom nagradom. Objediniti u zadatku što i kako zabilježiti.

Bilježiti lokalnu priču

bila ona stara, nova ili legenda bitno je dati joj kontekst u vremenu i prostoru. Zabilježiti recepte lokalne kuhinje, prirodnih pojava, strašnih priča iz srednjeg vijeka ili van zemljaci, nečiju osobnu priču ili iskustvo sve je dobrodošlo. Imati bazu podataka, lokacije i vremena, vjerujem stvorilo bi podlogu za daljnje kako marketinške aktivnosti tako i aktivnosti PR-a.

 Možete li samo zamisliti koliko bi novih projekta kroz vrijeme moglo nastati na temelju priča. Zamislite samo nove tematske parkove, festivale, događanja, kuhinje, brošure, predstave, filmove emisije, knjige. Ili što više kao inspiracija ljudima koji se bave upravo time kako biti nadahnut nečim i kako potaknuti kreativnost u drugima. Tako dobijemo krug, aktivnosti koji nas uvijek nadahnjuje na stvaralaštvo kako u biznisu i kulturi tako i osobno.

Autor: Nado Žunić