Boje imaju mnogo veći utjecaj na ljude nego što se često čini na prvi pogled. U marketingu one nisu samo estetski izbor, nego važan alat kojim brendovi stvaraju emocije, prepoznatljivost i percepciju kod publike. Upravo zato kompanije pažljivo biraju boje koje će predstavljati njihov identitet.
Psihologija boja temelji se na ideji da boje mogu utjecati na način na koji ljudi doživljavaju određeni proizvod, brend ili poruku. U marketingu se zato boje ne biraju slučajno, nego se koriste kako bi izazvale određene emocije i stvorile željenu percepciju kod publike.
Primjerice, crvena se često povezuje s energijom, uzbuđenjem i osjećajem hitnosti pa ju mnogi fast food brendovi koriste kako bi privukli pažnju i potaknuli brže donošenje odluka. S druge strane, plava se povezuje s povjerenjem, sigurnošću i stabilnošću zbog čega je čest izbor banaka, tehnoloških kompanija i društvenih mreža. Zelena najčešće simbolizira prirodu, zdravlje i održivost pa ju često koriste brendovi koji žele naglasiti eco-friendly identitet ili povezanost s prirodom.
Izvor: preuzeto s interneta
Dobar primjer korištenja psihologije boja vidi se kod brendova poput McDonald’s-a koji koristi kombinaciju crvene i žute boje kako bi stvorio osjećaj energije, brzine i sreće, dok Facebook i LinkedIn koriste plavu jer djeluje profesionalno i pouzdano.
Osim emocija, boje imaju veliku ulogu i u stvaranju prepoznatljivosti brenda. Često je dovoljna samo određena nijansa ili kombinacija boja da publika odmah prepozna o kojem je brendu riječ. Upravo zbog toga kompanije rijetko mijenjaju svoj vizualni identitet jer bi time riskirale gubitak vizualne povezanosti koju su godinama gradile s publikom.
Psihologija boja posebno je važna u digitalnom marketingu i na društvenim mrežama gdje korisnici sadržaj pregledavaju vrlo brzo. U samo nekoliko sekundi publika stvara prvi dojam o brendu, a boje pritom mogu odlučiti hoće li nešto djelovati luksuzno, moderno, zabavno ili ozbiljno.
Zanate li onaj osjećaj kad napokon dođe proljeće u Zagreb i odjednom se sve promijeni.
Službeno nije to proglašeno u Narodnim Novinama, ali svi znamo da postoji onaj trenutak kada se grad prebaci iz zimskog sivila u proljetni način rada. Izlaskom sunca, sve one jakne, kapute i čizme strpamo na dno ormara, a mi se na kavama selimo po terasama kafića i ostalih ugostiteljskih objekata, ljudi se počnu ponašati kao da im u mozgu zvoni mali romantika alarm.
I tako sa prvim bubama koje se migolje van svojih čahura pojave se i one druge, „ bube u glavama ljudi“.
I znate kako ono ide, odjedanput svi gledaju nekoga malo duže nego inače. Netko se smije SMS-u na mobitelu kao da je upravo dobio stipendiju života. Netko „ slučajno“ prolazi ulicom tri puta dnevno. Netko se uređuje za predavanje kao za dodjelu Oscara, a ne za kolegij u 18.50.
Zagrebačko proljeće ima taj neki čudni efekt. Grad postaje velika otvorena pozornica za male ljubavne nesporazume, zgode i nezgode, slučajne susrete i poglede koji traju pola sekunde duže nego što bi trebali.
I odjednom kava više nije samo kava
Kava u zimi znači preživljavanje, pijemo je da se razbudimo, ugrijemo i nekako izdržimo dan. Ali s proljećem ta kava dobiva potpuno jednu novu funkciju. Postaje društveni događaj, izlika, poziv, test, i počesto možda početak nečeg nama jako važnog.
„ Idemo na kavu“ s proljećem to više nije samo pitanje, to može značiti puno više nego mislimo isprve. To je ono neizrečeno poput možda, sviđaš mi se, dosadno mi je, želim ići u šetnju, treba mi zraka, ne mogu biti u četiri zida, hm možda nešto bude a možda i ne bude, tko zna ali idemo vidjeti.
Zagrebačke terase, parkovi i vrtovi postanu s proljećem, pravi mali komunikacijski punktovi. Netko sijedi opušteno, ali zapravo sve prati i snima. Netko glumi da ne gleda, ali gleda i gleda. Netko priča o faksu, a zapravo pokušava shvatiti je li ovo prijateljska kava ili je možda na tragu nečega šta će dobiti mogući nastavak.
Iz PR kuta proljetna kava odličan je primjer neverbalne komunikacije. Jer ponekad je lakše a i više se kaže na način kako netko drži tu šalicu kave, nego oni nezgrapni razgovori zar ne?.
Studenti i proljeće
Studenti su posebna kategorija, tijekom zime svi izgledamo kao da nas je pregazio vlak, ili bolje rečeno, kao onaj popunjeni svakodnevni raspored, seminari i apsolutni nedostatak vitamina D. a onda s proljećem na vratima sve se nešto promijeni i odjednom se pojavi energija za sve, osim za ono što zaista treba napraviti.
Rad na seminaru čeka, neka čeka!. Idem šetati gradom to ne čeka, idem na svoju omiljenu terasu popiti kavu i vidjeti ljude. Grupni projekt kasni zbog nekog, ali kad se pojavi izgleda bolje i zanimljivije nego ona prezentacija šta ju je trebalo poslati odavno.
Proljeće zna studentima stvoriti lažan osjećaj da imamo vremena na pretek. Sunce sija, ljudi vani, Zagreb izgleda ljepše, a obaveze se čine manje hitnima. I onda nas pogodi podsjetnik iz kalendara da su rokovi blizu, i da ove blogove treba ispisati do kraja i shvatimo da romantika ne piše seminare sama.
Ljubav, algoritmi i slučajni susreti
Nekad smo se upoznavali u klubu na koncertima barovima ili drugi put susret, ako se dogodi treći pada dogovor idemo na kavu. A danas to upoznavanje radimo slično ili preko aplikacija.
Storyja, likova i onog čudnog trenutka kad shvatimo da netko gleda naš story odmah nakon objave, pa se mi pravimo da to ništa ne znači.
Ali u proljeće i digitalna komunikacija dobije svoju temperaturu, poruke su brže intenzivnije.
Emoji se koriste hrabrije. Srce više nije samo reakcija već i potencijalna strategija. A onaj „haha „ u poruci može se analizirati duže nego rezultati izbora.
Skloni smo s proljećem vidjeti i znakove koji možda i nisu tu samo zbog nas već želimo da nam nešto znače. Netko nas je pogledao? Znak: Netko lajka našu objavu? Znak. Netko je sjeo blizu nas u tramvaju? Svemir šalje poruku.
Proljeće ne mari za realnost. Proljeće voli radost i zaplet.
Zagreb zna u proljeće izgledati kao mala kulisa za ljubavne početke. Zrinjevac, Cvjetni, Tkalča, parkovi i terase, klupe i tramvaji i sve one male lijepe stvari koje život čine boljim.
I kad bi trebala PR kampanja za Zagreb u proljeće, slogan bi bio, „ Dođi po kavu, ostani zbog pogleda“ jer baš tako nekako i funkcionira. Ljudi izađu zbog sunca, ostanu zbog mogućnosti da se nešto dogodi. Te bube u glavi nas natjeraju da se uredimo, izađemo, nasmijemo, pošaljemo poruku, sjednemo na kavu i pogledamo ljude oko sebe.
Proljeće u Zagrebu donese gužve na terasama i posebnu kolektivnu zbunjenost koju zovemo ljubav, simpatija ili jednostavno bube u glavi.
I neka buba u glavi, nisu one uopće loše, neke nas natjeraju da se nasmijemo da izađemo iz rutine i možda nekome kažemo nešto što smo cijelu zimu odgađali.
Nekada smo kupovali stvari jer su nam bile potrebne, istrošene tenisice, puknutu šalicu ili komad odjeće koji nam nedostaje u ormaru. Danas se čini da stvari kupujemo iz nekog drugog razloga.
Dovoljno je nekoliko objava na društvenim mrežama, preporuka influencera ili TikTok video da proizvod za koji jučer nismo niti čuli, a vjerojatno nam nije toliko niti potreban postane proizvod bez kojeg ne možemo živjeti. Odjednom ga svi imaju, svi žele i odjednom on postaje „must have“.
Od proizvoda do fenomena
Posljednjih godina svjedočimo sve većem broju proizvoda koji preko noći postaju globalni fenomen. Stanley šalice, Dubai čokolada, kolekcionarske figurice koje nestaju s police čim stignu u trgovinu. Zanimljivo je to da mnogi ti proizvodi nisu nužni revolucionarni niti jedinstveni. Ali svejedno proizvod postane predmet želje, dok drugi ostanu gotovo neprimijećeni. Razlika nije uvijek u kvaliteti, često je razlika u vidljivosti.
Kada FOMO postane marketinški alat
Jedan od najjačih pokretača današnje potrošnje je osjećaj da nešto propuštamo. Poznatiji kao FOMO ( Fear of Missing Out) je osjećaj koji uspješno koriste brojni brendovi. Ograničene kolekcije, proizvodi koji se rasprodaju u nekoliko sati, liste čekanja ekskluzivne suradnje stvaraju dojam hitnosti. Igranje na emocije kupaca, jer ako ga ne kupiš baš sada nećeš imati novu priliku.
Zašto želimo ono što imaju svi drugi?
Osjećaj pripadnosti, ljudi ne kupuju zato što im je taj proizvod toliko bitan ili potreban ljudi kupuju da budu dio te zajednice. Kad svi pričaju o tom proizvodu i mi želimo biti dio tog iskustva. I to je ono što jedan brend želi kupce u zajednici, kupce koji osjećaju pripadnost.
Najveći uspjeh PR-a nije uvjeriti ljude da je proizvod dobar, već uvjeriti ih da ga trebaju. Čak i kad prije toga nisu znali ni da postoji. Tada proizvod prestaje biti samo proizvod već postaje tema razgovora, statusni simbol ili dio identiteta.
Je li baš sve „must have“?
Najbolje je pitanje koliko nam taj proizvod zaista treba, je li zaista zbog potrebe ili je samo osjećaj da nešto ne propustimo. Jer većina današnjih „must have“ proizvoda za nekoliko mjeseci bit će zamijenjena nekim novim trendom.
I zato najbolji marketing ne prodaje proizvod, već prodaje osjećaj da bez njega nešto nedostaje.
Svaki dan donosimo odluke o kupnji, često i bez previše razmišljanja. Iako nam se može činiti da odluke donosimo isključivo na temelju kvalitete proizvoda, stvarnost je drugačija. Veliku ulogu u tome igra povjerenje koje razvijamo prema određenim brendovima.
Povjerenje je jedan od najvažnijih faktora u odnosu između potrošača i brenda. Kada vjerujemo nekom brendu, osjećamo se sigurnije pri kupnji jer očekujemo da će ispuniti ono što obećava. Upravo zato ljudi često ostaju vjerni određenim proizvodima čak i kada postoje jeftinije ili slične alternative.
Jedan od razloga zbog kojih vjerujemo određenim brendovima jest dosljednost. Ako neka tvrtka godinama pruža kvalitetne proizvode i usluge, potrošači stvaraju osjećaj sigurnosti. Ljudi vole predvidljivost jer smanjuje rizik od razočaranja. Kada znamo što možemo očekivati, lakše donosimo odluke.
Emocije također imaju važnu ulogu. Mnogi uspješni brendovi ne prodaju samo proizvod, nego i osjećaj. Reklame često prikazuju sreću, obitelj, uspjeh ili pripadnost zajednici. Na taj način stvara se emocionalna povezanost zbog koje brend doživljavamo kao nešto više od običnog proizvoda. Upravo zato neki ljudi imaju gotovo osoban odnos prema svojim omiljenim markama.
Ljudi često vjeruju onome što koriste njihovi prijatelji, članovi obitelji ili poznate osobe. Ako vidimo da veliki broj ljudi koristi određeni proizvod, podsvjesno ga smatramo pouzdanijim. Taj psihološki trik poznat je kao društveni dokaz i često ga koriste marketinške kampanje.
U današnje vrijeme veliku ulogu ima i transparentnost. Potrošači žele znati kako proizvodi nastaju, koje vrijednosti brend zastupa i koliko je iskren u komunikaciji. Tvrtke koje otvoreno komuniciraju i priznaju pogreške često uspijevaju zadržati povjerenje čak i kada se suoče s kritikama.
Na kraju, povjerenje prema brendu ne nastaje preko noći. Ono se gradi kroz kvalitetu, dosljednost, iskrenu komunikaciju i pozitivna iskustva. Upravo zato najuspješniji brendovi nisu oni koji imaju najbolji proizvod, već oni kojima ljudi najviše vjeruju.
