Zamislimo situaciju: nekoliko gostiju popularnog šibenskog restorana nakon obroka dobiva simptome trovanja hranom. Informacija se brzo počinje širiti društvenim mrežama, pojavljuju se negativni komentari, a lokalni portali počinju pisati o slučaju. U samo nekoliko sati problem koji je u početku bio između restorana i nekoliko gostiju postaje javna krizna situacija.
U takvoj situaciji restoran ne smije šutjeti. Prva reakcija mora biti brza, ali nikako impulzivna. Potrebno je najprije utvrditi činjenice koliko je gostiju prijavilo probleme, što su konzumirali, je li problem možda povezan s određenom namirnicom i jesu li nadležne službe uključene u provjeru.
Istovremeno, komunikacija prema javnosti mora biti jasna i odgovorna. Restoran bi trebao pokazati da ozbiljno shvaća situaciju i da mu je zdravlje gostiju na prvom mjestu. Umjesto negiranja ili prebacivanja krivnje na goste, potrebno je izraziti zabrinutost, surađivati s nadležnim institucijama i javnost redovito informirati o provjerenim informacijama.
Posebno je važno pratiti društvene mreže. U krizama se informacije šire velikom brzinom, a jedna neprovjerena objava može izazvati dodatnu paniku. Zato restoran treba imati osobu koja će pratiti komentare, odgovarati na pitanja i ispravljati netočne informacije.
Krizna komunikacija ne završava kada se utvrdi uzrok problema. Nakon krize potrebno je ponovno izgraditi povjerenje gostiju. Restoran može javno predstaviti mjere koje je poduzeo kako bi spriječio ponavljanje situacije, primjerice dodatne kontrole hrane, edukaciju zaposlenika ili promjene u procedurama.
Ovakav primjer pokazuje koliko je za restorane važan unaprijed pripremljen krizni komunikacijski plan. Kada se pojavi ozbiljan problem, nije vrijeme za razmišljanje što bi trebalo napraviti tada plan već mora postojati.
Jer u kriznoj situaciji javnost ne pamti samo ono što se dogodilo. Pamti i kako je restoran reagirao.
Svakodnevno vidimo velik broj oglasa, slogana i promotivnih poruka. Većinu zaboravimo gotovo odmah. Ipak, dobra priča može nam ostati u sjećanju godinama. Upravo zato storytelling ima važno mjesto u odnosima s javnošću – ljudima je često zanimljivije čuti priču nego još jednu poruku o tome zašto je neki proizvod najbolji.
Ljudi pamte emociju
Činjenice mogu objasniti što neki brend radi, ali priča može pokazati zašto to radi. Umjesto nabrajanja karakteristika proizvoda, komunikacija može predstaviti osobu, iskustvo ili problem s kojim se publika može povezati.
Takve priče izazivaju emociju, a upravo zbog emocije određenu poruku lakše pamtimo. Brend tada prestaje biti samo naziv ili logo i dobiva ljudsku stranu.
Dobra priča ne treba biti spektakularna
Storytelling ne znači da svaka PR kampanja mora imati dramatičnu priču. Ponekad je zanimljivo pokazati kako je nastala neka ideja, predstaviti ljude koji stoje iza proizvoda ili ispričati iskustvo stvarnog korisnika.
Važno je da priča djeluje prirodno i da odgovara vrijednostima brenda. Publika vrlo brzo može prepoznati kada komunikacija djeluje pretjerano ili kada se emocije koriste samo kako bi se nešto prodalo.
Od publike do zajednice
Najbolje priče ne završavaju objavom. Ljudi ih komentiraju, dijele i povezuju s vlastitim iskustvima. Tako komunikacija više nije jednosmjerna, nego oko brenda može nastati zajednica ljudi koji se prepoznaju u istoj poruci.
Upravo je to jedna od najvećih vrijednosti storytellinga u PR-u. Dobra priča ne traži samo pažnju publike – ona joj daje razlog da sluša, zapamti i možda priču prenese dalje.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u PR-u. To je struka čiji je posao objasniti drugima tko su, što rade i zašto su važni, a istovremeno i sama često mora objašnjavati svoju vrijednost. „A što vi zapravo radite?” pitanje je koje PR stručnjaci vjerojatno čuju češće nego što bi očekivali od profesije koja postoji desetljećima.
Možda je upravo u tome najveći paradoks PR-a: struka koja se profesionalno bavi komunikacijom još uvijek nije pronašla dovoljno jednostavan način da komunicira samu sebe. Dio problema leži u tome što je ono što PR radi često teško vidjeti. Vidimo objavu, intervju ili naslov u medijima, ali ne vidimo sate istraživanja, planiranja i strateškog promišljanja koji su im prethodili. PR je pomalo poput arhitekture, većina ljudi vidi gotovu zgradu, ali ne i nacrte iza nje.
Još uvijek postoji i pojednostavljena slika PR-a. Za neke je PR osoba koja šalje priopćenja, organizira evente ili pokušava „ispeglati” kriznu situaciju. Sve su to dijelovi posla, ali svesti PR samo na njih znači zanemariti njegovu stratešku ulogu.
PR nije samo pitanje kako nešto reći. Važno je odlučiti što uopće treba reći, kome, kada i zašto. Uključuje upravljanje reputacijom, krizno komuniciranje, storytelling, odnose sa zaposlenicima, digitalne kanale i dugoročno građenje povjerenja.
A upravo je reputacija jedan od razloga zbog kojih je vrijednost PR-a teško objasniti. Ponekad je uspješan PR upravo ono što se nije dogodilo: kriza koja nije eskalirala ili problem koji je riješen prije nego što je postao javni.
Možda je zato vrijeme da PR prestane svoju vrijednost dokazivati samo brojem objava, članaka i dosega. Vidljivost nije isto što i reputacija, kao što buka nije isto što i komunikacija. Ako PR stručnjaci ne ispričaju vlastitu priču, netko drugi će je ispričati umjesto njih. Jer struka koja drugima pomaže pronaći pravi glas trebala bi znati pronaći i vlastiti.
Danas kada se do informacija može doći uz par klikova, ali i jednako brzo ih se može i podijeliti, lažne vijesti postale su svakodnevni problem za odnose s javnošću. Društvene mreže, portali i različite platforme za komunikaciju pružaju mogućnost brze razmjene sadržaja, ali su takvom praksom stvorili prostor za širenje lažnih vijesti, poznatijih kao fake news. Za stručnjake za odnose s javnošću ovaj fenomen u svijetu medija predstavlja jedan od najvećih izazova jer samo jedna lažna vijest u današnje vrijeme može ozbiljno ugroziti ugled organizacija, institucija i korisnika kao pojedinaca.
Slika: izvor Pixabay, autorska obrada u Canvi
Utjecaj lažnih vijesti
Fake news su vijesti koje su namjerno stvorene kao neistinite ili su neke stvarne informacije izmanipulirane s ciljem zavaravanja javnosti. Šire se velikom brzinom, posebno u situacijama kada mogu izazvati snažne emocije poput straha, ljutnje ili iznenađenja. Organizacije se u svojoj komunikaciji s javnosti suočavaju s rizikom da postanu žrtve fake news-a koje mogu narušiti povjerenje javnosti i izazvati reputacijsku krizu.
Uloga odnosa s javnošću
Odnosi s javnošću imaju izuzetno važnu ulogu u borbi protiv lažnih vijesti i onoga što one mogu prouzročiti. PR stručnjaci imaju zadatak kontinuirano pratiti medijski prostor i društvene mreže kako bi na vrijeme prepoznali i uočili netočne informacije te brzo reagirali kako bi se spriječilo njihovo daljnje širenje. Osnovni alati u suzbijanju širenja fake news-a su pravovremeno pružanje provjerenih činjenica, transparentna komunikacija te otvoren odnos prema javnosti.
Slika: izvor Pixabay, autorska obrada u Canvi
Važnost medijske pismenosti
Edukacija javnosti i krizno komuniciranje ističu se kao najvažniji zadaci odnosa s javnošću. Kroz svoje komunikacijske kanale organizacije mogu i moraju razvijati medijsku pismenost i poticati građane na kritičko promišljanje o sadržaju koji konzumiraju i dijele. Upravo tako grade zajednicu koja može kritički razmišljati i biti informiranija i otpornija na pokušaje širenja lažnih vijesti.
Fake news su medijski problem, ali i društveni izazov koji zahtijeva odgovornost i aktivno sudjelovanje svih sudionika u komunikacijskom procesu. Pouzdanost, vjerodostojnost i točnost postaju najvrjedniji kapital kada uzmemo u obzir to da je u današnjem svijetu informacija moć. Upravo zato je ključna uloga odnosa s javnošću očuvanje istinitosti sadržaja koji dijele i stvaraju te očuvanje i izgradnja povjerenja, a organizacije su te koje to moraju prepoznati i aktivno djelovati.
Mali festival ne mora vikati da bi bio vidljiv – mora znati ispričati vlastitu priču. Izvor: autorska fotografija i autorska obrada vizuala.
U vremenu velikih kampanja, glasnih slogana i bučnih projekata koji se bore za iste trenutke pažnje, mali kulturni festivali naizgled nemaju velike šanse. Nemaju ogromne budžete, velike timove, stalnu infrastrukturu niti medijsku mašineriju koja će im magnetski privući publike. Ali imaju nešto što se u PR-u često pokaže važnijim od veličine – priču.
Festival koji raste iz otoka
Festival malih izvedbenih formi „Teatron“, Silba upravo je takav primjer. Riječ je o festivalu koji se održava na otoku bez automobila, u samosvojnom isječku svijeta koji ima vlastiti ritam, pravila, ograničenja i tišine. Već sama ta činjenica nije samo zgodan detalj za uvod u objavu, nego komunikacijska prednost. Jer Teatron ne nastaje u prostoru koji bi mogao biti bilo gdje. On raste iz otoka i njegove zajednice, iz susreta i prepleta ljudi koji ondje žive s onima koji dolaze redovno, povremeno ili jednokratno.
Upravo iz tog spoja kreće dobra komunikacija malog kulturnog festivala: umjesto veličine i širenja koji bi ugušili otok ili festival u otoku, ideja je usmjeriti se prema onomu što taj specifični prostor ima u sebi. Snaga Silbe, a s njom i potencijalna snaga Teatrona, nije u masovnosti, nego u kvaliteti i prepoznatljivosti. Samim time Teatron treba promatrati i razvijati kao festival susreta – publike i izvođača, djece i umjetnosti, lokalne zajednice i nezavisne izvedbene scene. Na taj način Silba prestaje biti tek prekrasna kulisa i postaje sastavni dio identiteta festivala.
Nije svaka najava komunikacija
Komunikacija takvog festivala ne može se zadržati tek na najavama: tko nastupa, kada počinje i gdje se održava. Te su informacije važna, ali nisu dovoljne. Dobra komunikacija mora objasniti što festival dobiva od Silbe, a što Silba od festivala, zašto je naglasak na malim izvedbenim formama i zašto blizina publike i izvođača može stvoriti iskustvo koje veliki sustavi često izgube.
Kanali komunikacije tu također moraju biti birani s mjerom. Nije svaki trend ujedno i dobar izbor. Na otoku plakat može biti jednako važan kao Instagram objava, a Facebook lokalnoj zajednici možda znači više nego savršeno montiran video za publiku koja festival ionako neće vidjeti. Kulturni portali i mediji, s druge strane, mogu pomoći u stvaranju stručnog ugleda. Svaki kanal ima svoju publiku, svoj ton i svoj razlog postojanja.
Plakat festivala Teatron Silba 2025. Izvor: Marta Mršić / VARH, korišteno uz dopuštenje autorice.
Mali festival ne mora glumiti veliki
Možda je baš u tome najveći PR izazov, ali i najveća ljepota malih festivala: ne trebaju govoriti svima, nego jasno govoriti onima kojima su namijenjeni. Mali festival ne mora postati velik da bi bio važan. Dovoljno je da zna tko je, kome se obraća i koju priču nosi.
Ponekad najveću komunikacijsku snagu nemaju oni najglasniji, nego oni koji uspiju biti prepoznatljivi, svoji i dovoljno bliski ciljanim publikama da ih i bez previše buke i dreke čuju.
Kada je 1987. godine Dietrich Mateschitz lansirao Red Bull u Austriji, svijet je dobio novi energetski napitak. Međutim, ono što je uslijedilo nakon toga nije bila samo priča o prodaji pića, već o potpunoj transformaciji brenda koji je iz temelja promijenio pravila PR-a i marketinga. Danas se Red Bull više ne doživljava samo kao proizvođač pića, već kao moćna medijska i lifestyle kompanija koja kroz spektakularan sadržaj gradi jedan od najprepoznatljivijih identiteta na svijetu.
Izvor: preuzeto s hashtagpaid.com/banknotes
Ključni trenutak u njihovoj komunikaciji bio je odmak od klasičnog oglašavanja. Osnivanjem Red Bull Media Housea, brend je postao vlasnik platforme koja mu omogućuje potpunu kontrolu nad narativom.
Njihova strategija je jednostavna, oni ne prodaju proizvod, već prodaju lifestyle utemeljen na ekstremnim sportovima, avanturi i pomicanju ljudskih granica. Najbolji primjer te medijske dominacije je projekt Red Bull Stratos. Skok Felixa Baumgartnera s ruba svemira 2012. godine nije bio reklama, već globalni znanstveni i sportski događaj koji su uživo prenosile 77 svjetskih televizija. Snimanjem dokumentarnih filmova i korištenjem najnaprednije tehnologije prijenosa, Red Bull se pozicionirao kao inovator i izvor vijesti, a ne samo sponzor.
Izvor: preuzeto s cukeragency.com
Istu filozofiju vidimo i u Red Bull Racingu u Formuli 1. Kroz dokumentaristički pristup, brend prati heroje poput Maxa Verstappena, pretvarajući utrke u napete filmske scenarije pune emocija i rivalstva. Proizvod je ovdje u drugom planu, fokus je na adrenalinu i mentalitetu pobjednika s kojim se publika poistovjećuje. Bilo da je riječ o Cliff Divingu ili kreativnom ludilu Flugtaga, Red Bull kreira sadržaj koji publika aktivno želi konzumirati.
Time su postigli krajnji cilj u komunikaciji, njihov slogan „Red Bull daje ti krila“ postao je globalni simbol identiteta brenda i slobode.
Zanate li onaj osjećaj kad napokon dođe proljeće u Zagreb i odjednom se sve promijeni.
Službeno nije to proglašeno u Narodnim Novinama, ali svi znamo da postoji onaj trenutak kada se grad prebaci iz zimskog sivila u proljetni način rada. Izlaskom sunca, sve one jakne, kapute i čizme strpamo na dno ormara, a mi se na kavama selimo po terasama kafića i ostalih ugostiteljskih objekata, ljudi se počnu ponašati kao da im u mozgu zvoni mali romantika alarm.
I tako sa prvim bubama koje se migolje van svojih čahura pojave se i one druge, „ bube u glavama ljudi“.
I znate kako ono ide, odjedanput svi gledaju nekoga malo duže nego inače. Netko se smije SMS-u na mobitelu kao da je upravo dobio stipendiju života. Netko „ slučajno“ prolazi ulicom tri puta dnevno. Netko se uređuje za predavanje kao za dodjelu Oscara, a ne za kolegij u 18.50.
Zagrebačko proljeće ima taj neki čudni efekt. Grad postaje velika otvorena pozornica za male ljubavne nesporazume, zgode i nezgode, slučajne susrete i poglede koji traju pola sekunde duže nego što bi trebali.
I odjednom kava više nije samo kava
Kava u zimi znači preživljavanje, pijemo je da se razbudimo, ugrijemo i nekako izdržimo dan. Ali s proljećem ta kava dobiva potpuno jednu novu funkciju. Postaje društveni događaj, izlika, poziv, test, i počesto možda početak nečeg nama jako važnog.
„ Idemo na kavu“ s proljećem to više nije samo pitanje, to može značiti puno više nego mislimo isprve. To je ono neizrečeno poput možda, sviđaš mi se, dosadno mi je, želim ići u šetnju, treba mi zraka, ne mogu biti u četiri zida, hm možda nešto bude a možda i ne bude, tko zna ali idemo vidjeti.
Zagrebačke terase, parkovi i vrtovi postanu s proljećem, pravi mali komunikacijski punktovi. Netko sijedi opušteno, ali zapravo sve prati i snima. Netko glumi da ne gleda, ali gleda i gleda. Netko priča o faksu, a zapravo pokušava shvatiti je li ovo prijateljska kava ili je možda na tragu nečega šta će dobiti mogući nastavak.
Iz PR kuta proljetna kava odličan je primjer neverbalne komunikacije. Jer ponekad je lakše a i više se kaže na način kako netko drži tu šalicu kave, nego oni nezgrapni razgovori zar ne?.
Studenti i proljeće
Studenti su posebna kategorija, tijekom zime svi izgledamo kao da nas je pregazio vlak, ili bolje rečeno, kao onaj popunjeni svakodnevni raspored, seminari i apsolutni nedostatak vitamina D. a onda s proljećem na vratima sve se nešto promijeni i odjednom se pojavi energija za sve, osim za ono što zaista treba napraviti.
Rad na seminaru čeka, neka čeka!. Idem šetati gradom to ne čeka, idem na svoju omiljenu terasu popiti kavu i vidjeti ljude. Grupni projekt kasni zbog nekog, ali kad se pojavi izgleda bolje i zanimljivije nego ona prezentacija šta ju je trebalo poslati odavno.
Proljeće zna studentima stvoriti lažan osjećaj da imamo vremena na pretek. Sunce sija, ljudi vani, Zagreb izgleda ljepše, a obaveze se čine manje hitnima. I onda nas pogodi podsjetnik iz kalendara da su rokovi blizu, i da ove blogove treba ispisati do kraja i shvatimo da romantika ne piše seminare sama.
Ljubav, algoritmi i slučajni susreti
Nekad smo se upoznavali u klubu na koncertima barovima ili drugi put susret, ako se dogodi treći pada dogovor idemo na kavu. A danas to upoznavanje radimo slično ili preko aplikacija.
Storyja, likova i onog čudnog trenutka kad shvatimo da netko gleda naš story odmah nakon objave, pa se mi pravimo da to ništa ne znači.
Ali u proljeće i digitalna komunikacija dobije svoju temperaturu, poruke su brže intenzivnije.
Emoji se koriste hrabrije. Srce više nije samo reakcija već i potencijalna strategija. A onaj „haha „ u poruci može se analizirati duže nego rezultati izbora.
Skloni smo s proljećem vidjeti i znakove koji možda i nisu tu samo zbog nas već želimo da nam nešto znače. Netko nas je pogledao? Znak: Netko lajka našu objavu? Znak. Netko je sjeo blizu nas u tramvaju? Svemir šalje poruku.
Proljeće ne mari za realnost. Proljeće voli radost i zaplet.
Zagreb zna u proljeće izgledati kao mala kulisa za ljubavne početke. Zrinjevac, Cvjetni, Tkalča, parkovi i terase, klupe i tramvaji i sve one male lijepe stvari koje život čine boljim.
I kad bi trebala PR kampanja za Zagreb u proljeće, slogan bi bio, „ Dođi po kavu, ostani zbog pogleda“ jer baš tako nekako i funkcionira. Ljudi izađu zbog sunca, ostanu zbog mogućnosti da se nešto dogodi. Te bube u glavi nas natjeraju da se uredimo, izađemo, nasmijemo, pošaljemo poruku, sjednemo na kavu i pogledamo ljude oko sebe.
Proljeće u Zagrebu donese gužve na terasama i posebnu kolektivnu zbunjenost koju zovemo ljubav, simpatija ili jednostavno bube u glavi.
I neka buba u glavi, nisu one uopće loše, neke nas natjeraju da se nasmijemo da izađemo iz rutine i možda nekome kažemo nešto što smo cijelu zimu odgađali.
Kad govorimo o PR-u fakulteta, prvo pomislimo na društvene mreže, web stranicu, promotivne materijale i dane otvorenih vrata. Ali reputacija fakulteta ne gradi se samo kroz službene objave.
Ona se gradi i kroz iskustvo studenta koji čeka odgovor na mail, traži informaciju o rasporedu, razgovara s profesorom ili objašnjava prijateljima zašto je odabrao baš taj studij.
Studentski život je, htjeli mi to ili ne, stalna PR kampanja. Svaki student postaje mali ambasador fakulteta. Ako je iskustvo dobro, preporuka dolazi prirodno. Ako nije, negativan komentar širi se još brže.
Najglasnija komunikacija često nije službena
Fakultet može imati odličan vizualni identitet,“ VERN‘“ ali ako studenti ne znaju gdje pronaći osnovne informacije, nastaje problem. Može imati kvalitetne programe, ali ako komunikacija djeluje hladno ili nejasno, dio vrijednosti se izgubi. U PR-u nije važno samo što organizacija kaže o sebi, nego i što publika osjeća nakon kontakta s njom.
Studenti jako brzo prepoznaju razliku između poruke i stvarnosti. Ako se komunicira “praktičnost”, onda raspored, informacije i zadaci trebaju biti praktično organizirani. Ako se komunicira “individualan pristup”, onda student mora imati osjećaj da nije samo broj u sustavu.
Studentska perspektiva
Kao student treće godine, mislim da se imidž fakulteta najviše gradi kroz male situacije. Jasno napisanu obavijest, normalan ton komunikacije,“ onaj profesor frend“ ažuran raspored i osjećaj da netko razumije studentski tempo. To možda ne izgleda kao velika kampanja, ali dugoročno stvara povjerenje.
PR fakulteta nije samo ono što piše na plakatu. PR je i iskustvo hodnika, maila, predavanja i studentske grupe. Zato se dobar imidž ne može samo objaviti, on se stvara i živi osobno.
Koja mala stvar najviše utječe na vaše mišljenje o fakultetu?
Kako DM i influenceri pretvaraju skrivene lokacije u globalne hit destinacije
Prošli tjedan proveo sam nekoliko dana u Palermu, gradu koji se posljednjih godina sve češće pojavljuje na Instagram Reelsima i TikTok videima kao “skriveni mediteranski dragulj”. Upravo me to iskustvo navelo na razmišljanje o tome koliko društvene mreže danas oblikuju turističke trendove i koliko destinacijski PR ovisi o influencerima. Palermo je savršen primjer grada koji je od autentične, pomalo kaotične sicilijanske svakodnevice postao estetski ideal za digitalnu publiku željnu “autentičnih” putovanja.
Prije putovanja moj feed bio je prepun videa uskih ulica obasjanih toplim svjetlom, luksuznih rooftop terasa, savršeno aranžiranih cannola i kadrova lokalnih tržnica koje izgledaju gotovo filmski. Upravo je to snaga modernog turističkog PR-a – kroz influencere stvara emocionalnu privlačnost i osjećaj da određenu destinaciju moramo posjetiti odmah. Turističke zajednice i PR agencije danas pažljivo biraju kreatore sadržaja koji mogu manje razvikan grad pretvoriti u globalni trend. Palermo je očito prošao upravo taj proces. Nekada poznat uglavnom po svojoj povijesti i specifičnoj kulturi, danas se sve češće promovira kao nezaobilazna “Instagram destinacija”.
Gradovi poput Palerma
Ipak, boravak u gradu pokazao mi je i drugu stranu takve promocije. Na pojedinim lokacijama bilo je gotovo nemoguće fotografirati bez desetaka turista koji čekaju isti kadar koji su prethodno vidjeli na društvenim mrežama. Lokalne tržnice, koje bi trebale predstavljati autentičan dio života grada, često su djelovale kao scenografija prilagođena turistima. Upravo tu postaje vidljiv problem overtourisma – kada destinacija postane žrtva vlastite popularnosti. Gradovi poput Palerma dobivaju ekonomsku korist od povećanog broja posjetitelja, ali istovremeno gube dio svoje spontanosti i identiteta pod pritiskom masovnog turizma.
Posebno je zanimljiv odnos između autentičnosti i estetike na društvenim mrežama. Palermo na Instagramu izgleda gotovo savršeno: mirne ulice, romantični zalasci sunca i luksuzna mediteranska atmosfera. Stvarnost je ipak drukčija i mnogo kompleksnija – grad je živahan, bučan, prometan i ponekad kaotičan. Upravo ta nesavršenost daje mu karakter, ali ona često ostaje izvan kadra influencer kampanja. Problem nastaje kada turisti dolaze s nerealnim očekivanjima stvorenima kroz filtere i pažljivo montirane videe. Tada dolazi do razočaranja jer stvarni život destinacije ne može izgledati kao estetski uređena objava od petnaest sekundi.
Mislim da destinacijski PR danas nosi mnogo veću odgovornost nego prije. Influenceri i PR stručnjaci ne bi trebali stvarati samo vizualno privlačan sadržaj, nego i realističnu sliku destinacije koju promoviraju.
Palermo me upravo zbog svoje autentičnosti i energije oduševio više nego zbog “Instagram trenutaka”, ali pitanje je koliko će dugo grad moći zadržati taj identitet ako društvene mreže nastave pretvarati svaku lokalnu posebnost u globalni trend. Influencer marketing može uspješno promovirati turizam, ali bez odgovornog pristupa vrlo lako može uništiti upravo ono što destinaciju čini posebnom.
Priznati sebi u četrdesetima da ti je pun kufer svega, načina na koji živiš, što radiš gdje se vidiš za dvadeset godina, prije ili kasnije pogodi svakog, pa tako i mene.
E pa to priznanje samom sebi se dogodilo meni, i uz donekle sređen život, posao, kakve takve OK prihode, mogućnosti za rast i tako dalje da ne nabrajam, moram priznati da me sve to nekako počelo gušiti i nije mi bilo dosta, nije me ispunjavalo.
Uz par pokušaja u ranoj mladosti odlaska na fakultet i nekog usavršavanja, nije me baš pogodilo onako kako bi to trebalo ići, nekim normalnim tokom.
Baš suprotno nisam naišao na ono nešto što bi me zadržalo i dalo mi motivaciju da nastavim dalje, uvijek odustajanje i vračanje na neki novi put ispočetka.
Dojadi vam to s vremenom i odustanete od takvih ideja uopće.
No eto jedno pijanstvo, podosta godina kasnije i na neki način oklada da li ja to mogu, kažem sebi idem ja u to pa što bilo da bilo. I odjednom riješim četvrti stupanj, položim državnu maturu i što sad, “men ovo je ozbiljno“, sad mogu upisati neki faks a ja se nisam ni pripremio za takvu realizaciju. Sve u meni govori da ne mogu, a sve u meni me viče da probam.
Nije dugo trebalo i u mjesec dana, shvatite da u jednom trenutku razgovarate s osobom na telefon koja vam objašnjava koji su uvjeti da se upišete na jedno Sveučilište točnije VERN’.
I da, upravo je ta osoba tako dobro odradila svoj posao iz komunikacija da me dobila na prvu, svojim promišljenim, toplim i preciznim informacijama na vrijeme, jednostavno mi nije dala pomisliti da je to u tom trenutku meni nemoguća misija.
Joj kad bi samo znala, da sam ja s druge strane telefona samo čekao da kaže nešto, samo da odustanem. Ali nisam i drago mi je da nisam, hvala Vam L. na tome.
Uz sve one neke početničke muke, ne znaš ovo raditi, ne znaš ono raditi, još ne znaš ni sam što hoćeš sa svim tim informacijama, evo me na trećoj godini studija Odnosa s javnošću i mediji i ne žalim ni za čim.
Klinci su cool, studentski život odličan, koncept faksa je po mome nekom guštu, ima nas i podosta starijih tako da su moje iluzije o nekom dobu kad trebate studirati odavno razbijene. Ono što želim reći ovim člankom, je da ona poznat uzrečica „nikad nije kasno „zaista vrijedi, eto barem u mom slučaju.
Pa ako vas ima koji se premišljate, tražite ili još uvijek želite krenuti na studij, usudite se pokušati, bar znate da ste probali.
