Oznaka: Brend

Kategorije
Brand PR svijet

Najbolji ambasador brenda možda već radi u tvrtki

Kome više vjerujemo – logotipu ili zaposleniku?

Tvrtka objavi fotografiju novog ureda i napiše: „Kod nas su ljudi na prvom mjestu.“ Zaposlenik nekoliko sati kasnije na LinkedInu napiše kako izgleda njegov stvarni radni dan. Kojoj ćeš objavi prije vjerovati?

Zaposlenici su često najpodcjenjeniji PR kanal organizacije. Ne zato što bi trebali postati hodajući oglasi, nego zato što imaju ono što korporativni profil teško može proizvesti: osobno iskustvo.

Employee advocacy nije copy-paste

LinkedIn u svojim smjernicama za employee advocacy ističe važnost mreža zaposlenika i činjenicu da sadržaj koji dijele stvarne osobe često djeluje autentičnije od klasične korporativne objave.

Ipak, tu postoji važna granica. Autentičnost nestaje onog trenutka kada svi zaposlenici u isto jutro objave identičan tekst s identična tri emotikona.

Dobar interni PR zato ne počinje uputom „objavite ovo“. Počinje iskustvom koje zaposlenik stvarno želi podijeliti.

Interna komunikacija postaje vanjska reputacija

Ako je kultura loša, ambasadorski program to neće sakriti. Ako je dobra, zaposlenici mogu postati najprirodniji dokaz onoga što organizacija tvrdi o sebi.

Edelmanova istraživanja također pokazuju da javnost način na koji tvrtka postupa sa zaposlenicima povezuje s njezinom vjerodostojnošću. Drugim riječima, interna komunikacija vrlo brzo postaje eksterna reputacija.

PR koji se ne može odglumiti

To je i dobar podsjetnik studentima PR-a: interna komunikacija nije „manje važan“ dio profesije. Ako zaposlenici prvi put čuju važnu vijest o vlastitoj tvrtki iz medija, vanjska kampanja teško može popraviti osjećaj da su zanemareni.

Najbolji employee advocacy možda zato nema pripremljen opis objave. Ima zaposlenika koji bez nagovaranja može reći: „Da, stvarno je ovako.“

To je PR koji se ne može odglumiti.

Autor: Luka Žmegač

Kategorije
Brand Marketing PR svijet publika

Zašto savršen sadržaj više nije uvijek uvjerljiv?

Kada savršenstvo počne izgledati lažno

Godinama su nas oglasi učili da je dobra fotografija ona bez pora, podočnjaka, nereda u pozadini i bilo kakvog dokaza da je na slici stvarna osoba. Onda su društvene mreže napravile zanimljiv zaokret: upravo je „nesavršen“ sadržaj počeo djelovati uvjerljivije.

Publika je svakodnevno izložena filtrima, retuširanju i sve kvalitetnijim AI vizualima. Zbog toga autentičnost više nije samo estetski izbor nego PR pitanje.

Autentičnost postaje vrijednost brenda

Kada brend pokazuje ljude koji izgledaju previše savršeno da bi bili stvarni, riskira stvaranje distance između poruke i iskustva publike.

Dove je dobar primjer kako se ta tema može pretvoriti u pozicioniranje brenda. U obnovljenom Real Beauty Pledgeu 2024. obvezao se da neće koristiti AI slike kao zamjenu za stvarne žene niti digitalno iskrivljavati njihov izgled.

Time tehnologija nije postala samo kreativni alat nego i pitanje vrijednosti brenda.

Profesionalno ne mora značiti umjetno

To, naravno, ne znači da svaki vizual mora izgledati kao slučajna fotografija iz galerije mobitela. Profesionalna produkcija i autentičnost nisu suprotnosti.

Ključno je pitanje stvara li sadržaj očekivanje koje stvarnost ne može ispuniti.

Ovo je posebno važno za generacije koje odrastaju uz sadržaj kreatora snimljen mobitelom, bez studijske rasvjete i savršeno kontrolirane scenografije. Takva estetika ne mora automatski biti iskrena, ali mijenja očekivanje publike: komunikacija koja izgleda previše sterilno može djelovati udaljeno.

Bez filtera ne znači bez strategije

Za PR stručnjake to znači da „lijepo“ više nije dovoljan kriterij. Vizual mora biti usklađen s onim što organizacija tvrdi da zastupa.

Možda budućnost brendova zato neće biti bez filtera u doslovnom smislu. Bit će bez dojma da se publici nešto skriva.

Jer savršen vizual može privući pogled. Ali stvarnost je ono što gradi povjerenje.

Autor: Luka Žmegač

Kategorije
Gastronomija hrana i piće krizni PR publika Storytelling

Kada restoran postane krizna vijest: kako komunicirati trovanje hranom?

Izvor: generirano uz pomoć umjetne inteligencije

Zamislimo situaciju: nekoliko gostiju popularnog šibenskog restorana nakon obroka dobiva simptome trovanja hranom. Informacija se brzo počinje širiti društvenim mrežama, pojavljuju se negativni komentari, a lokalni portali počinju pisati o slučaju. U samo nekoliko sati problem koji je u početku bio između restorana i nekoliko gostiju postaje javna krizna situacija.

U takvoj situaciji restoran ne smije šutjeti. Prva reakcija mora biti brza, ali nikako impulzivna. Potrebno je najprije utvrditi činjenice koliko je gostiju prijavilo probleme, što su konzumirali, je li problem možda povezan s određenom namirnicom i jesu li nadležne službe uključene u provjeru.

Istovremeno, komunikacija prema javnosti mora biti jasna i odgovorna. Restoran bi trebao pokazati da ozbiljno shvaća situaciju i da mu je zdravlje gostiju na prvom mjestu. Umjesto negiranja ili prebacivanja krivnje na goste, potrebno je izraziti zabrinutost, surađivati s nadležnim institucijama i javnost redovito informirati o provjerenim informacijama.

Posebno je važno pratiti društvene mreže. U krizama se informacije šire velikom brzinom, a jedna neprovjerena objava može izazvati dodatnu paniku. Zato restoran treba imati osobu koja će pratiti komentare, odgovarati na pitanja i ispravljati netočne informacije.

Krizna komunikacija ne završava kada se utvrdi uzrok problema. Nakon krize potrebno je ponovno izgraditi povjerenje gostiju. Restoran može javno predstaviti mjere koje je poduzeo kako bi spriječio ponavljanje situacije, primjerice dodatne kontrole hrane, edukaciju zaposlenika ili promjene u procedurama.

Ovakav primjer pokazuje koliko je za restorane važan unaprijed pripremljen krizni komunikacijski plan. Kada se pojavi ozbiljan problem, nije vrijeme za razmišljanje što bi trebalo napraviti tada plan već mora postojati.

Jer u kriznoj situaciji javnost ne pamti samo ono što se dogodilo. Pamti i kako je restoran reagirao.

Autorica: Maja Čogelja

Kategorije
Brand Društvene mreže Imidž Isprobaj mediji

Buzz stiže u Šibenik: nova destinacija za ljubitelje tenisica i streetweara.

Izvor: fotografija autorice

Šibenik je grad koji posljednjih godina sve više dobiva sadržaje namijenjene mlađoj publici. Uz kafiće, restorane i turističku ponudu, važan dio gradske ponude postaje i moda. Zato otvaranje nove Buzz trgovine u Šibeniku predstavlja zanimljivu novost za sve one koji prate tenisice, streetwear i urbanu modu.

Buzz je poznat po ponudi popularnih sportskih i lifestyle brendova, a dolazak trgovine u Šibenik znači da ljubitelji takvog stila više ne moraju odlaziti u druge gradove kako bi pronašli određene modele i kolekcije.

Otvaranje trgovine nije samo pitanje novog prodajnog prostora. Za brend je to prilika da postane dio lokalne zajednice i da izravnije komunicira sa svojim kupcima. Posebno kod mlađe publike, kupovina danas nije samo pronalazak proizvoda. Važni su izgled trgovine, iskustvo, društvene mreže i način na koji se brend obraća svojim kupcima.

Upravo tu Šibenik može biti zanimljivo tržište. Grad tijekom ljeta ima velik broj turista, ali istovremeno ima i svoju stalnu lokalnu publiku. Za trgovinu koja se temelji na urbanom stilu to znači mogućnost komunikacije s različitim skupinama kupaca.

Društvene mreže pritom imaju važnu ulogu u promociji otvaranja. Fotografije novog prostora, najave otvaranja, proizvodi i sadržaj koji stvaraju sami kupci mogu dodatno povećati interes. Posebno je važno da komunikacija bude prilagođena lokalnoj publici, a ne samo klasično oglašavanje proizvoda.

Za Šibenik je otvaranje novog brenda zanimljivo i zato što pokazuje kako se mijenja ponuda grada. Mladi sve više traže mjesta i trgovine koje odgovaraju njihovom načinu života i stilu. Nova trgovina zato može biti više od mjesta za kupovinu – može postati dio gradske modne i društvene scene.

Bez obzira na to hoće li netko u Buzz doći po nove tenisice, odjeću ili samo pogledati ponudu, dolazak novog brenda u grad uvijek donosi nešto novo. A za Šibenik, koji se sve više razvija kao moderan i turistički grad, takvi sadržaji postaju dio njegove svakodnevne priče.

Autorica: Maja Čogelja

Kategorije
Brand Marketing PR svijet publika

Nemoj kupiti ovo: kako je de-influencing postao test povjerenja

Kada „nemoj kupiti“ zvuči uvjerljivije od reklame

Jesi li ikad gledao video u kojem influencer kaže: „Ovo nemoj kupiti“ – i baš zbog toga mu povjerovao više nego nekome tko preporučuje deset proizvoda u minuti? Tu počinje de-influencing, trend koji je zanimljiv upravo zato što na prvi pogled radi protiv marketinga.

De-influencing ne znači nužno odbacivanje brendova. Češće znači odbacivanje pretjerivanja. Publika je umorna od savršenih preporuka, identičnih rutina i proizvoda koji su „must have“ samo zato što su viralni. Kada netko javno kaže da proizvod nije vrijedan novca, da postoji jeftinija alternativa ili da ga većina ljudi zapravo ne treba, takav sadržaj djeluje iskrenije.

Povjerenje se ne gradi samo pohvalama

Za PR stručnjake to je važna lekcija: povjerenje se ne gradi samo pozitivnim porukama. Ponekad ga jača upravo spremnost da se prizna ograničenje proizvoda. Brend koji na kritiku odgovori argumentirano, bez obrambenog tona i bez pokušaja brisanja neugodnih komentara, može ostaviti bolji dojam od brenda koji komunicira samo kada je sve idealno.

To je posebno važno u vremenu kada influenceri imaju sve veću ulogu u oblikovanju mišljenja. Edelmanov Trust Barometer za 2026. pokazuje da ljudi koji već vjeruju influencerima mogu dio tog povjerenja prenijeti i na tvrtke koje oni preporučuju.

Broj pratitelja više nije dovoljan

Za organizacije to mijenja i način odabira suradnika. Broj pratitelja više nije dovoljan kriterij. Važnije postaje ima li influencer dosljedan odnos s publikom, objašnjava li zašto nešto preporučuje i ostavlja li dojam da smije biti kritičan. Suradnja u kojoj je svaka rečenica unaprijed ispeglana može biti sigurna za brend, ali vrlo neuvjerljiva za publiku.

Vrijednost iskrenog „ne“

Zato možda najbolji influencer nije onaj koji će reći da je svaki proizvod savršen. Ponekad je vrijedniji onaj kojem publika vjeruje kada kaže i „da“ i „ne“. U PR-u vjerodostojnost dugoročno vrijedi više od jednog viralnog videa.

Autor: Luka Žmegač

Kategorije
Influenceri Komunikacija PR svijet

Direktor kao influencer, kada osobni profil postane PR kanal

Kada direktor postane lice brenda

Nekada je brend imao glasnogovornika, priopćenje i službeni profil. Danas ponekad ima i direktora koji snima video iz automobila, odgovara na komentare i objašnjava poslovnu odluku u šezdeset sekundi.

To mijenja način na koji doživljavamo korporativnu komunikaciju. Kada se iza logotipa pojavi konkretna osoba, publika lakše dobiva osjećaj s kim razgovara. Lice, ton glasa, nesavršen govor i osobni stav mogu stvoriti bliskost koju službena objava teško postiže.

Osobni profil nosi i reputacijski rizik

Ali „CEO kao influencer“ nije samo prilika. To je i reputacijski rizik. Kada je osobni profil snažno povezan s tvrtkom, privatna objava, loša šala ili impulzivna reakcija mogu vrlo brzo postati korporativna tema.

Granica između osobe i brenda postaje tanja.

Upravo zato osobni brending rukovoditelja nije suprotnost PR strategiji – trebao bi biti njezin dio. Ne znači da svaka rečenica mora biti unaprijed odobrena jer tada nestaje spontanost. Znači da osoba mora razumjeti publiku, vrijednosti organizacije i posljedice javne komunikacije.

Ljudi vjeruju ljudima

Edelman i LinkedIn u izvješću o thought leadershipu za 2025. navode da 64 % takozvanih skrivenih donositelja odluka više vjeruje stručnom sadržaju nego klasičnim marketinškim materijalima kada procjenjuje sposobnosti organizacije.

Dobar primjer zato nije direktor koji pokušava glumiti TikTok zvijezdu, nego onaj koji koristi format koji mu prirodno odgovara: kratko objašnjenje odluke, odgovor na pitanje zaposlenika ili pogled iza kulisa poslovanja.

Publika ne traži savršenu izvedbu. Traži osjećaj da osoba razumije ono o čemu govori.

Autor: Luka Žmegač

Kategorije
Brand Društvene mreže publika

Što se dogodi kada brend lovi svaki trend?

Danas trend, sutra neugoda

Internet dobije novi meme u ponedjeljak, a do srijede ga koriste dostava hrane, banka, telekom i trgovina namještajem. Zvuči poznato?

Brendovi žele biti dio kulture i to ima smisla. Problem nastaje kada svaki trend postane obavezan zadatak za društvene mreže. Tada komunikacija više ne izgleda spontano, nego kao odrasla osoba koja je naučila novu tinejdžersku riječ i odmah je odlučila koristiti na obiteljskom ručku.

Publika želi relevantnost, ne kopiranje

Istraživanja Sprout Sociala pokazuju zanimljiv paradoks: korisnicima je važno da brend razumije online kulturu, ali dio publike istodobno smatra neugodnim kada se organizacije samo priključuju svakom viralnom trendu.

Publika, dakle, želi da brend razumije internet, ali ne želi da ga kopira bez razloga.

Tri pitanja prije objave

Tu počinje posao PR stručnjaka. Prije nego što se neki meme ubaci u sadržajni kalendar, korisno je postaviti tri pitanja: ima li trend veze s našim identitetom, možemo li mu dodati nešto svoje i hoće li objava i sutra imati smisla?

Ako je odgovor tri puta „ne“, možda je najbolji potez – ne objaviti ništa.

To ne znači da brend mora biti dosadan ili spor. Dobra reakcija na trend može biti vrlo duhovita kada proizlazi iz karaktera brenda. Razlika je između toga da trend iskoristiš kao format za vlastitu ideju i toga da samo zalijepiš logotip na ono što svi već rade.

Nije svaki trend prilika

Najuspješniji brendovi ne pokušavaju zvučati kao svi ostali. Oni imaju vlastiti ton koji publika može prepoznati i bez logotipa. Trend tada može biti začin, ali nije cijeli recept.

U PR-u brzina jest važna, ali nije svaka prilika dobra prilika. Ponekad je veći znak digitalne zrelosti znati koji trend preskočiti nego uspjeti objaviti meme pet minuta prije konkurencije.

Autor: Luka Žmegač

Kategorije
Uncategorized

Strast koja se ne da kontrolirati: PR izazovi hrvatskih nogometnih klubova

Autor: Iva Beljo

Malo je područja odnosa s javnošću gdje su emocije publike toliko intenzivne i toliko nepredvidive kao u profesionalnom sportu. Hrvatski nogometni klubovi, s Dinamom i Hajdukom kao dva najveća i najstrastvenije praćena imena, svakodnevno se suočavaju sa specifičnim komunikacijskim izazovom – kako upravljati odnosima s navijačkom bazom čija je lojalnost duboka, gotovo obiteljska, ali čija su očekivanja jednako tako često nerealno visoka i teško ih je u potpunosti zadovoljiti.

Za razliku od klasičnih potrošača nekog proizvoda, navijač nogometnog kluba svoju povezanost s klubom doživljava kao dio vlastitog identiteta. Kad klub loše komunicira, to se ne percipira samo kao poslovna pogreška, nego gotovo kao osobna izdaja. Ta emocionalna dimenzija čini sportski PR fascinantnim, ali i iznimno zahtjevnim područjem struke.

Kad su navijači i publika i dionici

Ono što sportski PR čini jedinstvenim u odnosu na druge industrije jest da navijači nisu samo pasivna publika kojoj se nešto priopćava, nego aktivni dionici koji kroz članarine, kupnju ulaznica, dresova i drugih proizvoda izravno financiraju klub. Ta dvostruka uloga navijača, istovremeno kao publike i kao svojevrsnih dioničara osjećajima, ako ne uvijek i formalno, stvara pritisak na klupske komunikacijske timove da budu transparentniji nego što bi to možda bio slučaj u nekoj drugoj industriji.

Primjer toga vidljiv je u organiziranim navijačkim inicijativama koje su tijekom godina nastajale oko pitanja vlasništva i upravljanja pojedinim hrvatskim klubovima, gdje su navijačke skupine javno tražile veću transparentnost poslovanja i uključenost u odlučivanje. Takve inicijative pokazuju da klupski PR ne može funkcionirati kao jednosmjerna komunikacija odozgo prema dolje, nego mora uključivati i mehanizme slušanja i, u nekoj mjeri, odgovaranja na zahtjeve organizirane navijačke baze.

Društvene mreže kao dvosjekli mač

Hrvatski klubovi danas aktivno koriste društvene mreže za izravnu komunikaciju s navijačima, objavljujući sve od službenih najava transfera do neformalnijeg sadržaja iz svlačionice i s treninga. Taj pristup omogućuje klubovima da grade bliskost s publikom bez posredovanja sportskih novinara, slično kao što to čine i politički čelnici u svojoj komunikaciji s biračima.

Svaki potez na terenu izravno se odražava na raspoloženje i komunikaciju izvan njega. Izvor: Pixabay

No ta ista izravnost nosi i rizik. Loš rezultat na terenu gotovo trenutačno generira val kritike u komentarima ispod klupskih objava, a klupski komunikacijski timovi moraju odlučiti hoće li i kako reagirati na tu vrstu nezadovoljstva. Prečesto ili preoštro reagiranje na kritike može djelovati obrambeno i dodatno rasplamsati nezadovoljstvo, dok potpuno ignoriranje može djelovati kao arogancija uprave prema legitimnim zabrinutostima navijača.

Poseban, gotovo dvoboj konkurentskih klubova

Poseban aspekt hrvatskog sportskog PR-a jest odnos između najvećih rivala, Dinama i Hajduka, čiji međusobni susreti nose posebnu težinu daleko izvan sportskog rezultata. Komunikacija oko ovih utakmica, uključujući sigurnosne najave, organizaciju dolaska gostujućih navijača i medijsko praćenje, zahtijeva koordinaciju između klubova, policije i lokalnih vlasti, što ovu vrstu događaja čini jednom od logistički najzahtjevnijih komunikacijskih situacija u hrvatskom sportu.

Za klupske PR timove derbi utakmice predstavljaju priliku za pojačanu medijsku vidljivost, ali i period povećanog rizika, kada svaka izjava igrača, trenera ili uprave dobiva pojačanu pažnju i može se lako protumačiti kao provokacija suparničkoj strani. Upravljanje komunikacijom u tim osjetljivim razdobljima zahtijeva pažljivo biranje riječi i svijest o tome da poruka namijenjena vlastitim navijačima istovremeno doseže i onu suprotstavljenu stranu.

Zašto sportski PR zaslužuje ozbiljniji akademski pristup

Iako se sportski PR ponekad doživljava kao manje ozbiljna grana struke u odnosu na korporativne ili političke odnose s javnošću, složenost emocionalnih, financijskih i sigurnosnih dimenzija koje ovo područje uključuje govori suprotno. Klupski komunikacijski stručnjaci moraju istovremeno razumjeti krizni menadžment, upravljanje zajednicom, rad s medijima i specifičnu psihologiju navijačke kulture koja u Hrvatskoj ima duboke povijesne i identitetske korijene.

Prazan stadion prije utakmice – trenutak zatišja prije nego što emocije, i komunikacijski izazovi koji ih prate, ponovno preuzmu maha. Izvor: Pixabay

Za studente koji razmišljaju o karijeri u ovom segmentu, sportski PR nudi jedinstvenu priliku za rad u okruženju gdje su emocije, lojalnost i javni interes isprepleteni na način koji se rijetko susreće u drugim industrijama.

Kategorije
Uncategorized

Kad kolos padne: što nas je slučaj Agrokor naučio o kriznom PR-u

Malo je hrvatskih poslovnih priča ostavilo dublji trag u javnosti od sloma Agrokora 2017. godine. Tvrtka koja je zapošljavala desetke tisuća ljudi i opskrbljivala velik dio regije odjednom se našla na rubu propasti, a s njom i stotine dobavljača, banaka i običnih građana koji su joj vjerovali svaki dan kad su odlazili u trgovinu. No iza brojki i sudskih procesa krije se manje očita, ali jednako važna priča – ona o tome kako je (ili nije) Agrokor komunicirao s javnošću dok mu se svijet urušavao.

Krizni menadžment u teoriji zvuči jednostavno: prepoznaj problem rano, budi transparentan, preuzmi odgovornost i drži javnost informiranom. U praksi je to daleko teže, posebno kad je kriza toliko velika da prijeti stabilnosti cijelog gospodarstva. Agrokor je mjesecima djelovao kao da problema nema, sve dok situacija nije postala neodrživa i dok država nije morala intervenirati posebnim zakonom, takozvanom Lex Agrokor. Taj zaokret, od šutnje do prisilne transparentnosti, pokazuje koliko je važno da tvrtke imaju krizni komunikacijski plan spreman i prije nego što kriza uopće nastupi.

Zašto je šutnja najgora strategija

Jedna od temeljnih lekcija svakog udžbenika iz odnosa s javnošću jest da vakuum informacija uvijek netko popuni, ako ne sama tvrtka, onda mediji, konkurencija ili glasine. Kad se u javnosti prvi put pojavila sumnja u financijsko stanje Agrokora, izostanak jasne i pravovremene komunikacije uprave stvorio je prostor za paniku. Dobavljači nisu znali hoće li biti plaćeni, zaposlenici nisu znali je li im posao siguran, a potrošači su se pitali hoće li police u trgovinama ostati pune. Upravo ta neizvjesnost, više nego sama kriza, često najviše šteti povjerenju javnosti.

Usporedbe radi, vrijedi spomenuti da su neke druge hrvatske tvrtke u sličnim, iako manjim krizama, brže reagirale javnim priopćenjima i redovitim ažuriranjem stanja, čime su barem djelomično sačuvale povjerenje dionika. Razlika između uspješnog i neuspješnog kriznog PR-a rijetko leži u tome hoće li kriza uopće nastupiti, jer krize su gotovo neizbježne u poslovanju, nego u brzini i iskrenosti reakcije kad se ona dogodi.

Uloga države kao neplaniranog glasnogovornika

Zanimljiv aspekt cijelog slučaja jest da je, u nedostatku snažne komunikacije same tvrtke, državna administracija preuzela ulogu svojevrsnog glasnogovornika za javnost, objašnjavajući građanima što se događa i zašto je intervencija nužna. To je neobična situacija u odnosima s javnošću – kada institucija koja nije izvorno strana u krizi mora preuzeti komunikacijsku inicijativu jer sama tvrtka to nije učinila na vrijeme. Takav scenarij dodatno je narušio percepciju kompetentnosti uprave Agrokora u očima javnosti, čak i kod onih koji nisu detaljno pratili financijske detalje slučaja.

Pixabay

Uprava velike tvrtke pod povećalom javnosti tijekom krize. Izvor: Pixabay

Što bi drugačiji pristup mogao izgledati

Kad se govori o dobroj praksi kriznog PR-a, obično se spominju tri stupa: brzina reakcije, dosljednost poruke i preuzimanje odgovornosti umjesto prebacivanja krivnje. Zamislimo alternativni scenarij u kojem uprava Agrokora već pri prvim naznakama problema organizira redovite konferencije za medije, otvoreno komunicira planove restrukturiranja i aktivno se obraća dobavljačima i zaposlenicima prije nego što to učine mediji ili država. Takav pristup ne bi spriječio financijski slom, jer korijeni problema bili su duboko strukturni i dugogodišnji, ali bi vjerojatno ublažio štetu po ugled i povjerenje koje je tvrtka izgradila desetljećima.

Ovdje treba biti pošten prema kompleksnosti situacije – komunikacijski tim, koliko god bio vješt, ne može sam riješiti duboke financijske probleme niti spriječiti stečaj kada su temelji poslovanja narušeni. No, dobra komunikacija može značajno utjecati na to hoće li javnost percipirati tvrtku kao žrtvu okolnosti koja se hrabro nosi s problemom ili kao entitet koji je namjerno skrivao istinu dok je to bilo moguće.

Lekcija za buduće generacije menadžera

Za studente ekonomije i budući menadžerski kadar, slučaj Agrokor ostaje dragocjen, iako bolan, studijski primjer. Pokazuje da kriza rijetko dolazi najavljena i da tvrtke koje unaprijed nemaju razrađen plan kriznog komuniciranja gotovo uvijek reagiraju prekasno i preslabo. Isto tako, pokazuje da javnost, ma koliko bila strpljiva, na kraju traži odgovore, a ne opravdanja, i da je iskrenost, čak i kad nosi loše vijesti, dugoročno isplativija strategija od prešućivanja.

Pixabay

Jedna pogrešna odluka može pokrenuti lančanu reakciju kroz cijeli poslovni sustav. Izvor: Pixabay

Danas, nekoliko godina nakon vrhunca krize, Agrokor kao Fortenova grupa posluje pod novim vodstvom i s drugačijom komunikacijskom kulturom, koja uključuje redovitija javna priopćenja i transparentnije izvještavanje o poslovnim rezultatima. To samo po sebi govori koliko je tržište, ali i regulatorno okruženje, promijenilo očekivanja prema velikim hrvatskim kompanijama kada je riječ o odnosima s javnošću u kriznim situacijama.

autor: Iva Beljo

Kategorije
Brand Content digitalna komunikacija digitalno doba Društvene mreže mediji

Kako društvene mreže mijenjaju odnose s javnošću?

Komunikacija više nikada neće biti ista

Prije samo nekoliko desetljeća odnosi s javnošću uglavnom su se temeljili na priopćenjima za medije, konferencijama za novinare i intervjuima u tradicionalnim medijima. Danas je situacija potpuno drugačija. Društvene mreže promijenile su način na koji organizacije komuniciraju sa svojim korisnicima, zaposlenicima i širom javnošću. Informacije putuju brže nego ikad prije, a svatko tko ima pristup internetu može u nekoliko sekundi podijeliti svoje mišljenje s tisućama ljudi.

Upravo zbog toga odnosi s javnošću postali su dinamičniji nego ikad. Organizacije više nisu jedini izvor informacija o sebi, već svakodnevno sudjeluju u razgovorima koje vode njihovi korisnici. To znači da više nije dovoljno samo poslati priopćenje medijima – potrebno je aktivno pratiti što se govori na društvenim mrežama i biti spreman na brzu reakciju.

Od jednosmjerne prema dvosmjernoj komunikaciji

Jedna od najvećih promjena koju su donijele društvene mreže jest mogućnost izravne komunikacije s publikom. Nekada su organizacije uglavnom slale poruke javnosti putem medija, dok danas korisnici mogu odmah postaviti pitanje, ostaviti komentar ili izraziti svoje nezadovoljstvo.

Takva komunikacija ima brojne prednosti. Tvrtke mogu brže odgovarati na upite, dobiti povratne informacije o svojim proizvodima ili uslugama te bolje razumjeti potrebe svojih korisnika. Istovremeno, otvorena komunikacija pomaže u izgradnji povjerenja jer publika vidi da organizacija sluša i uvažava mišljenje svojih pratitelja.

S druge strane, takav način komunikacije nosi i veću odgovornost. Svaki odgovor, komentar ili objava mogu utjecati na reputaciju organizacije, zbog čega je potrebno pažljivo birati način komunikacije.

Brzina je postala presudna

Ako postoji jedna riječ koja najbolje opisuje komunikaciju na društvenim mrežama, onda je to brzina. Vijest koja se pojavi ujutro može već nekoliko sati kasnije postati glavna tema na portalima i društvenim mrežama.

Zbog toga PR stručnjaci danas moraju neprestano pratiti što se događa. Ako organizacija predugo čeka s odgovorom, postoji velika mogućnost da će se proširiti netočne informacije ili nagađanja koja će kasnije biti teško ispraviti.

Brza reakcija ne znači da treba objaviti prvu informaciju bez provjere. Važno je pronaći ravnotežu između točnosti i pravovremenosti. U mnogim situacijama dovoljno je potvrditi da je organizacija upoznata s problemom i da radi na njegovom rješavanju.

Svaka objava gradi ili narušava ugled

Na društvenim mrežama nije važna samo velika kampanja ili važna objava. Često upravo svakodnevna komunikacija oblikuje mišljenje javnosti o nekoj organizaciji.

Način na koji odgovaramo na komentare, rješavamo pritužbe ili zahvaljujemo korisnicima može ostaviti snažan dojam. Ljudi danas očekuju ljubaznost, iskrenost i profesionalnost, bez obzira na to razgovaraju li s velikom međunarodnom kompanijom ili malim lokalnim poduzećem.

Posebno je zanimljivo što korisnici vrlo brzo prepoznaju kada komunikacija djeluje neprirodno ili kada organizacija koristi unaprijed pripremljene odgovore za svaku situaciju. Upravo zato je autentičnost postala jedna od najvažnijih vrijednosti digitalne komunikacije.

Društvene mreže mogu stvoriti, ali i uništiti reputaciju

Koliko god društvene mreže bile koristan alat za promociju, jednako tako mogu predstavljati veliki izazov. Dovoljna je jedna nespretna objava ili loše riješena pritužba korisnika da izazove veliki broj negativnih reakcija.

Takve situacije pokazuju koliko su odnosi s javnošću danas povezani s upravljanjem reputacijom. Organizacije moraju biti spremne priznati pogrešku, objasniti što se dogodilo i ponuditi rješenje problema. Pokušaj ignoriranja kritika ili brisanja komentara često izaziva još veće nezadovoljstvo.

Upravo zbog toga uspješne organizacije ulažu u praćenje društvenih mreža i edukaciju zaposlenika koji komuniciraju s korisnicima.

Svaka platforma ima svoju publiku

Jedna od čestih pogrešaka jest objavljivanje istog sadržaja na svim društvenim mrežama. Iako se na prvi pogled čini praktičnim, svaka platforma ima svoju publiku i način komunikacije.

Instagram je prvenstveno usmjeren na fotografije i kratke videozapise koji privlače pažnju vizualnim sadržajem. TikTok se temelji na kreativnim i zabavnim videima koji često prate aktualne trendove. LinkedIn je namijenjen profesionalnoj komunikaciji i poslovnim temama, dok Facebook i dalje ima važnu ulogu u povezivanju različitih generacija korisnika.

Zbog toga uspješni PR stručnjaci prilagođavaju sadržaj svakoj platformi umjesto da koriste isti pristup za sve.

Analitika omogućuje bolje odluke

Jedna od velikih prednosti digitalne komunikacije jest mogućnost praćenja rezultata gotovo u stvarnom vremenu. Organizacije danas mogu vidjeti koliko je ljudi pogledalo objavu, koliko ih je reagiralo, podijelilo sadržaj ili posjetilo internetsku stranicu.

Takvi podaci pomažu u planiranju budućih kampanja jer pokazuju kakav sadržaj publika smatra zanimljivim. Međutim, važno je ne usredotočiti se isključivo na broj lajkova ili pregleda. Puno je važnije razumjeti kakvu je reakciju određena objava izazvala i je li pomogla u ostvarivanju komunikacijskih ciljeva.

Budućnost odnosa s javnošću bit će sve digitalnija

Tehnologija se neprestano razvija, a s njom se mijenjaju i navike korisnika. Novi formati sadržaja, umjetna inteligencija i sve veća važnost video komunikacije dodatno će promijeniti način na koji organizacije komuniciraju s javnošću.

Bez obzira na nove trendove, jedna stvar ostaje ista – ljudi žele iskrenu i kvalitetnu komunikaciju. Tehnologija može olakšati posao, ali ne može zamijeniti povjerenje koje organizacija gradi kroz dugoročan odnos sa svojom publikom.