Prije desetak godina većina ljudi pratila je poznate osobe putem televizije i časopisa. Danas su njihovo mjesto zauzeli influenceri. Kroz svakodnevne objave dijele svoje mišljenje, preporučuju proizvode i stvaraju osjećaj bliskosti sa svojom publikom. Upravo zbog toga mnogi im vjeruju više nego klasičnim reklamama.
Društvene mreže omogućile su influencerima da postanu važan dio svakodnevnog života svojih pratitelja. Njihove preporuke mogu utjecati na odluke o kupnji, izboru putovanja ili čak životnom stilu.
Gdje je granica između preporuke i reklame?
Problem nastaje kada nije jasno radi li se o osobnom mišljenju ili plaćenoj suradnji. Mnogi proizvodi predstavljaju se kao iskrena preporuka, iako iza njih stoji marketinški ugovor.
Takve situacije mogu dovesti do nepovjerenja publike. Kada pratitelji otkriju da je sadržaj bio prikrivena reklama, često dolazi do negativnih reakcija i gubitka vjerodostojnosti.
Povjerenje se gradi godinama
Iz perspektive odnosa s javnošću povjerenje je najvrjedniji resurs koji influencer posjeduje. Broj pratitelja može privući pažnju, ali upravo vjerodostojnost određuje hoće li publika ozbiljno shvatiti preporuku.
Smatram da influenceri mogu biti kvalitetan izvor informacija, ali njihove preporuke treba promatrati kritički. U svijetu u kojem svatko može promovirati proizvod, važno je razlikovati iskren savjet od marketinške strategije.
Ako ste barem jednom otvorili TikTok, velika je vjerojatnost da ste naišli na video u kojem netko pokazuje “najbolji serum ikad” ili kremu koja navodno mijenja kožu preko noći. Nakon nekoliko takvih videa lako se stvara dojam da nam baš taj proizvod nedostaje u rutini.
Beauty industrija danas izgleda potpuno drugačije nego prije nekoliko godina. Proizvode više ne otkrivamo prvenstveno kroz reklame ili časopise, nego kroz preporuke skinfluencera. Jedan viralni video može pretvoriti nepoznat proizvod u bestseller u samo nekoliko dana.
Povjerenje važnije od proizvoda
Ono što skinfluencere čini toliko uspješnima nije samo njihovo poznavanje kozmetike. Njihova najveća prednost je odnos koji imaju sa svojom publikom. Ljudi vole osjećaj da dobivaju iskren savjet od osobe koja ima slične probleme s kožom kao i oni sami.
No upravo se tu pojavljuje pitanje transparentnosti. Mnogi kreatori sadržaja surađuju s brendovima i za promociju proizvoda dobivaju naknadu. To ne znači da je proizvod loš, ali publika ponekad teško razlikuje iskrenu preporuku od marketinške suradnje.
Iz perspektive odnosa s javnošću beauty industrija pokazuje koliko je danas važno graditi povjerenje. Najuspješniji brendovi ne prodaju samo proizvod nego stvaraju zajednicu ljudi koji vjeruju njihovoj priči. U vremenu društvenih mreža povjerenje je postalo najvrjednija valuta, a upravo ono često odlučuje hoće li proizvod postati hit ili će ostati neprimijećen.
Malo je javnih osoba koje su uspjele izgraditi toliko snažan odnos sa svojom publikom i slušateljima kao Taylor Swift. Iako je poznata po glazbenoj karijeri, njezin uspjeh često se proučava i kroz perspektivu odnosa s javnošću.
Njezin primjer pokazuje kako kvalitetna komunikacija može stvoriti jednu od najvjernijih zajednica obožavatelja na svijetu.
Slika: Pixabay
Više od glazbene zvijezde
Taylor Swift nije samo pjevačica. Tijekom godina izgradila je prepoznatljiv osobni brend temeljen na autentičnosti, otvorenoj komunikaciji i bliskom odnosu sa svojim fanovima.
Upravo je ta povezanost postala jedan od glavnih razloga njezine dugogodišnje popularnosti.
Snaga direktne komunikacije
Društvene mreže omogućile su poznatim osobama da komuniciraju bez posrednika. Taylor Swift često koristi vlastite kanale i društvene mreže kako bi podijelila važne vijesti, zahvalila obožavateljima ili objasnila određene situacije.
Takav pristup stvara osjećaj bliskosti i povjerenja.
Zajednica kao najveća snaga
Jedan od najvažnijih ciljeva PR-a jest stvaranje zajednice. Taylor Swift uspjela je izgraditi publiku koja ne prati samo njezinu glazbu, već aktivno sudjeluje u njezinim projektima i promovira ih.
Takva razina povezanosti rijetko se postiže bez dugoročne i dosljedne komunikacije.
Studentska prehrana često se svodi na sve i svašta, od pekare do trendovskog fast fooda i na ono šta nas dočeka kod kuće, ili ako si kuhamo sami počesto ništa. Sve se svodi na kavu za van, sendvič, burger, dostavu sve ono nešto „usput“ i na brzinu između predavanja, i obaveza.
Često nam se događa tada ista stvar, platimo nešto desetak eura, izgleda „YUMEE“ a za sat vremena ponovno smo gladni.
A zanimljivo je da uopće ne razmišljamo, iako o tome non stop raspravljamo, rasprave o zdravlju, kilaži, sportu, proteinima stresu, vremenu i pitaj Boga o čemu sve ne.
Ne razmišljamo kako da zapravo sebi i svojoj gladi učinimo uslugu i pojedemo nešto sasvim konkretno zdravo i možda za manje novca.
Iz PR perspektive ovo nije priča samo o menzi , ovo je priča o komunikaciji, percepciji i reputaciji. Dok nas bombardiraju reklame, za razne fast foodove, imamo kantine i menze koje nemaju snažan brend i veliku vidljivost niti atraktivan vizualni identitet, a pružaju konkretna ,zdrava i sasvim atraktivna jela za nešto manje novca.
S druge strane fast food i dostavne platforme rasturaju i odlično komuniciraju, atraktivne fotografije, ambalaža, popusti i osjećaj da smo u nekom trendu.
Tu se vidi snaga PR-a, da nije uvijek najbolji onaj proizvod koji najviše komunicira. Ali najvidljiviji proizvod često pobjeđuje u svakodnevnoj odluci.
Jesmo li neinformirani ili smo trendovski ograničeni
Možda je grubo za reći jesmo li nepismeni ili opterećeni trendovima do te mjere da ni sami ne znamo kako upravljaju s našim ponašanjem.
Ako u blizini sveučilišta koje je gradu, postoje mjesta gdje se može pojesti kuhano, obilnije i povoljnije, a mi kao pazimo na naše zdravlje, posebice kilažu. A ujedno ignoriramo ta mjesta, ne znamo za njih, onda nije problem samo u cijenama, i izboru već u našoj percepciji.
Možda nam ne treba uvijek najnoviji food trend. Možda nam nekad treba tanjur variva, juha, prilog, salata i normalan razgovor za stolom.
Menza, kantina ili radnički bistro možda ne zvuče atraktivno kao novi street food lokal, ali studentima mogu ponuditi nešto vrlo konkretno topliji, obilniji i često jeftiniji obrok u centru grada.
Možda je zdraviji izbor upravo onaj najobičniji tanjur kuhanog jela, normalna cijena i osjećaj da se nećemo za kratko vrijeme morati natrpati nekim drugim jelom.
I ne pišemo ovo čisto zato jer nam došlo, a došlo nam je jer samo takvi kao i većina drugih. Jednom prilikom sam naletio na par članaka i otkrio sasvim korektna i zdrava jela u samom centru grada. U Gundulićevoj 32 ulici, ručak na petom katu i nedaleko na Branimiru Tvrtkova Kantina.
Na svega par stotina metara, od centra možete ručati sa ekipom ili sami za pristojne novce potom.
Čitajući članke na koje sam naletio, odmah mi je postalo jasno zašto su pisani iako postoje oduvijek te menze i kantine no jednostavno su s vremenom zaboravljene, medijski izbačene iz prostora jer publika je uvijek željna nečeg novog, a ne starih kantina, radničkih bistroa, domaće kuhinje i pri tome za male novce.
I dok imamo more aplikacija, za narudžbe, koje kakvih dilova za kupnju jednog dobiš dva, pitam se kako se nitko ne sjeti napraviti dil s menzama, i na kraju stvori primjer poslovno odgovorne održivosti. Pa koliko radnika traži jeftine gablece, koliko izvan redovnih studenata, nema pravo na menzu, koliko srednjoškolaca šeta gladno po gradu dok ne krene kući, koliko ima onih staraca koji čekaju da im netko da ili skuha topli obrok, koliko ljudi bi možda došlo zato što je jeftinije i brže.
Ako se vodimo se nekom logikom pa izračunamo, 23 radna dana mjesečno, ručak za otprilike 6 eura dnevno, 138 eura mjesečno, to je iznos koji si većina može priuštiti ili čak sponzorirati za nekog tko ne može sebi to platiti. A dobar dio studenata, roditelja, obitelji ili poduzeća uštedjeti dodatnih do 300 eura po osobi za prehranu. Ovo bi možda trebala biti neka nova PR kampanja ili trend!?
Nekada smo kupovali stvari jer su nam bile potrebne, istrošene tenisice, puknutu šalicu ili komad odjeće koji nam nedostaje u ormaru. Danas se čini da stvari kupujemo iz nekog drugog razloga.
Dovoljno je nekoliko objava na društvenim mrežama, preporuka influencera ili TikTok video da proizvod za koji jučer nismo niti čuli, a vjerojatno nam nije toliko niti potreban postane proizvod bez kojeg ne možemo živjeti. Odjednom ga svi imaju, svi žele i odjednom on postaje „must have“.
Od proizvoda do fenomena
Posljednjih godina svjedočimo sve većem broju proizvoda koji preko noći postaju globalni fenomen. Stanley šalice, Dubai čokolada, kolekcionarske figurice koje nestaju s police čim stignu u trgovinu. Zanimljivo je to da mnogi ti proizvodi nisu nužni revolucionarni niti jedinstveni. Ali svejedno proizvod postane predmet želje, dok drugi ostanu gotovo neprimijećeni. Razlika nije uvijek u kvaliteti, često je razlika u vidljivosti.
Kada FOMO postane marketinški alat
Jedan od najjačih pokretača današnje potrošnje je osjećaj da nešto propuštamo. Poznatiji kao FOMO ( Fear of Missing Out) je osjećaj koji uspješno koriste brojni brendovi. Ograničene kolekcije, proizvodi koji se rasprodaju u nekoliko sati, liste čekanja ekskluzivne suradnje stvaraju dojam hitnosti. Igranje na emocije kupaca, jer ako ga ne kupiš baš sada nećeš imati novu priliku.
Zašto želimo ono što imaju svi drugi?
Osjećaj pripadnosti, ljudi ne kupuju zato što im je taj proizvod toliko bitan ili potreban ljudi kupuju da budu dio te zajednice. Kad svi pričaju o tom proizvodu i mi želimo biti dio tog iskustva. I to je ono što jedan brend želi kupce u zajednici, kupce koji osjećaju pripadnost.
Najveći uspjeh PR-a nije uvjeriti ljude da je proizvod dobar, već uvjeriti ih da ga trebaju. Čak i kad prije toga nisu znali ni da postoji. Tada proizvod prestaje biti samo proizvod već postaje tema razgovora, statusni simbol ili dio identiteta.
Je li baš sve „must have“?
Najbolje je pitanje koliko nam taj proizvod zaista treba, je li zaista zbog potrebe ili je samo osjećaj da nešto ne propustimo. Jer većina današnjih „must have“ proizvoda za nekoliko mjeseci bit će zamijenjena nekim novim trendom.
I zato najbolji marketing ne prodaje proizvod, već prodaje osjećaj da bez njega nešto nedostaje.
Godinama je SEO (Search Engine Optimization) bio ključna strategija za povećanje vidljivosti sadržaja. Međutim, razvoj umjetne inteligencije i sve veća upotreba AI platformi poput chatbotova i AI tražilica mijenjaju način na koji korisnici danas dolaze do informacija. Danas je sadržaj potrebno prilagoditi novim načinima pretraživanja kroz AIO, AEO i GEO pristup.
AIO (AI Optimisation)
AIO (AI Optimization) podrazumijeva prilagodbu sadržaja kako bi ga sustavi umjetne inteligencije mogli lakše razumjeti, analizirati i na kraju krajeva ponuditi kao rezultat u generiranju odgovora. Umjesto fokusiranja isključivo na ključne riječi, naglasak je na kvaliteti informacija, jasnoći poruke i strukturi sadržaja.
AEO (Answer Engine Optimisation)
AEO (Answer Engine Optimization) usmjeren je na optimizaciju sadržaja za platforme koje korisnicima daju direktne odgovore na pitanja. Takvi sustavi preferiraju sadržaj koji je precizan, vjerodostojan i napisan na način koji omogućuje brzo pronalaženje relevantnih informacija. Korištenje jasnih naslova, podnaslova, često postavljenih pitanja (FAQ) i sažetih objašnjenja postaje sve važnije.
GEO (Generative Engine Optimization)
GEO (Generative Engine Optimization) najnoviji je trend u optimizaciji sadržaja, a podrazumijeva povećavanje vjerojatnosti da generativni alati prepoznaju sadržaj kao relevantan izvor informacija i taj sadržaj razumiju i citiraju. U praksi to znači stvaranje stručnog, originalnog i dobro argumentiranog sadržaja koji demonstrira iskustvo, stručnost i vjerodostojnost autora ili organizacije.
Što to znači za nas?
Iz perspektive odnosa s javnošću i marketinga, ove promjene donose značajne prilike. Organizacije više ne komuniciraju samo s ljudima, već i sa sustavima umjetne inteligencije koji posreduju informacije krajnjim korisnicima. Kvalitetan sadržaj postaje alat za izgradnju digitalnog autoriteta, jačanje reputacije brenda i povećanje medijske vidljivosti.
Za studente i mlade profesionalce to znači da će buduće komunikacijske i marketinške strategije zahtijevati kombinaciju kreativnog pisanja, analitičkog razmišljanja i razumijevanja načina na koji AI modeli obrađuju informacije. U eri umjetne inteligencije uspješan sadržaj nije samo onaj koji dobro rangira na Googleu, već i onaj koji AI sustavi prepoznaju kao pouzdan izvor znanja.
U posljednjih nekoliko godina TikTok je postao jedna od najutjecajnijih društvenih mreža na svijetu. Ono što je nekada bila aplikacija za kratke zabavne videe danas je važan alat za komunikaciju brendova, organizacija i javnih osoba. Upravo zbog toga TikTok ima veliku ulogu u modernom PR-u.
Glavna prednost TikToka je brzina širenja sadržaja. Jedan video može u samo nekoliko sati dosegnuti milijune ljudi bez velikog budžeta za oglašavanje. To omogućava manjim brendovima i organizacijama da postanu vidljivi i konkuriraju velikim kompanijama. U PR-u je vidljivost izuzetno važna jer direktno utječe na prepoznatljivost i reputaciju.
TikTok također omogućava autentičniju komunikaciju s publikom. Za razliku od tradicionalnih reklama, korisnici na TikToku više vole spontan i iskren sadržaj. Ljudi žele vidjeti stvarne zaposlenike, događaje iza kulisa i prirodnu komunikaciju. Na taj način brendovi stvaraju bliži odnos s publikom i grade povjerenje, što je jedan od glavnih ciljeva odnosa s javnošću.
Veliku ulogu imaju i influenceri. Suradnja s TikTok kreatorima danas je važan dio PR strategije mnogih kompanija. Influenceri mogu približiti proizvod ili poruku publici na zanimljiv i jednostavan način. Njihove preporuke često djeluju uvjerljivije od klasičnih reklama jer publika ima osjećaj osobne povezanosti s kreatorima sadržaja.
Osim promocije, TikTok je važan i u kriznoj komunikaciji. Brendovi mogu brzo reagirati na negativne komentare, objasniti situaciju i pokazati transparentnost. U današnjem digitalnom svijetu brzina reakcije često odlučuje kako će javnost doživjeti neku kompaniju ili organizaciju.
Može se zaključiti da TikTok više nije samo platforma za zabavu. On je postao snažan komunikacijski alat koji modernom PR-u omogućava veću vidljivost, direktnu komunikaciju s publikom i brže širenje poruka.
U današnjoj beauty industriji lansiranje novog proizvoda više nije samo trenutak kada proizvod dolazi na police ili u web shop. Mnogo važnije pitanje postaje – hoće li ljudi pričati o njemu? U većini slučajeva iza njih stoji pažljivo osmišljena PR strategija koja počinje stvarati interes mnogo prije nego što proizvod službeno izađe na tržište.
Jedna od najčešće korištenih taktika je postupno otkrivanje proizvoda kroz “teasere”. Brendovi na društvenim mrežama objavljuju kratke videozapise i fotografije o nastanku proizvoda, a takav pristup potiče znatiželju publike.
Važnu ulogu u stvaranju interesa imaju i influenceri. Brendovi često šalju proizvode influencerima prije službenog lansiranja. Njihove recenzije, demonstracije i prvi dojmovi pomažu publici da stvaraju osjećaj povjerenja. Kada više influencera počne govoriti o istom proizvodu, interes publike raste.
Primjer takvog uspješnog pristupa može se vidjeti u brojnim viralnim beauty kampanjama u kojima je upravo kombinacija influencera i ograničene dostupnosti proizvoda potaknula veliku pažnju publike.
Na primjer, kada je Hailey Bieber lansirala svoj beauty brend Rhode, proizvod Peptide Lip Treatment vrlo brzo je postao viralan na društvenim mrežama. Prije samog lansiranja, Hailey je na društvenim mrežama dijelila fotografije i kratke videozapise u kojima je prikazivala teksturu proizvoda. Istovremeno su brojni influenceri dobili proizvod prije izlaska na tržište te su objavljivali prve dojmove. Kombinacija celebrity brenda, influencera i teaser sadržaja rezultirala je velikim interesom publike.
Kreativno osmišljeni PR paketi za beauty urednike često postaju sadržaj sami po sebi jer ih mnogi rado dijele na društvenim mrežama.
Na kraju, uspješno viralno lansiranje beauty proizvoda rezultat je kombinacije dobre strategije, kreativnosti i razumijevanja publike. Kada brend uspije stvoriti zanimljivu priču oko proizvoda, šanse da postane viralan značajno rastu.
Postoje one serije koje nas ostavljaju bez daha, koje danima prepričavamo, preporučujemo prijateljima i jedva čekamo novu sezonu. Onda postoje i one druge, serije za koje već nakon nekoliko epizoda zaključimo da nisu osobito dobre, ali ih svejedno nastavljamo gledati. Još jedna epizoda, pa još jedna i odjednom pogledali smo cijelu sezonu. Zašto to radimo?
Biramo li sami što gledamo?
Zar smo toliko postali ovisni o društvu da više ni odabir serija ne možemo samo odlučiti već netko umjesto nas to čini? Koliko naših odluka zapravo oblikuju društvene mreže, algoritmi i trendovi koji nas svakodnevno okružuju?
U današnje vrijeme sadržaj ne pronalazimo mi već on pronalazi nas. Ono što je popularno pojavljuje se na svim platformama, u razgovorima, na svim društvenim mrežama.
Emily in Paris, fenomen koji ne možemo ignorirati
Savršen primjer je Emily in Paris or maybe Emily in Rome or….bez obzira na grad, obrazac ostaje isti.
I tu se svi pitamo zašto? Zašto ta površna gluma, loš scenarij dobiva toliku gledanost? I odgovor je jednostavan jer svi to gledaju, društvene mreže pršte od Emily algoritam samo to vidi i to je dovoljno. Dovoljno za sve nas da svoje vrijeme potrošimo na nešto što nije dobro samo da bi rekli i mi smo to pogledali.
Tada vidiš koliko dobar marketing, promocija jednog proizvoda može utjecati na sve nas. Čak i na nas koji ne želimo taj utjecaj ali jednostavno je teško izbjeći nešto što je toliko popularno. To je okruženje koje ne biramo sami nego drugi odluče za nas.
Upravo takvi sadržaji postaju fenomeni. Ne zato što su dobri već zato što su prisutni svuda oko nas. Vidljivost stvara interes, a interes stvara vidljivost i to je taj začarani krug. Htjeli mi to ili ne uđemo u njega i više ne možemo izaći.
Kada publika postane PR tim
U ovom slučaju sama publika postaje PR serije. Sami gledatelji krenu komentirati, dijele sadržaj serije na društvenim mrežama, kopiraju modne kombinacije koje vide na ekranu i samo tako nešto što možda nije trebalo imati nikakvu gledanost postane najgledanije. Takvi primjeri pokazuju koliko snažan može biti marketing i koliko promocija može utjecati na naše odluke.
Gledamo li zbog sebe ili drugih?
Čak i kad mislimo da smo imuni na trendove, teško je ignorirati nešto što je prisutno svuda oko nas Ne gledamo uvijek sadržaj koji nam se sviđa, ponekad gledamo ono što gledaju svi drugi. Ne zato što je najbolje, nego zato što je najprisutnije.
A do god o Emily pričamo, komentiramo njene ljubavne probleme jedno je sigurno komunikacijska strategija iza tog fenomena radi svoj posao.
Kako su dva suprostavljena brenda zajedno stvorila jedan od najzanimljivijih marketinških momenata godine.
Swatch i AP nalaze se na suprotnim krajevima hijerarhije u svijetu satova. Prvi je švicarski proizvođač satova poznat po masovnoj proizvodnji i pristupačnim, šarenim modelima, dok je drugi jedan od najekskluzivnijih imena u svijetu luksuznih proizvođača satova, sa početnom cijenom od oko 15.000€ i višegodišnjim listama čekanja.
Suradnja ova dva brenda primjer je kontrastnog brendiranja koje spaja naizgled nespojive brendove te na taj način stvara kulturnu energiju koju niti jedan niti drugi sami ne bi mogli generirati. Swatch dobiva na prestižu i kredibilitetu, dok se AP kroz ovo partnerstvo otvara pop-kulturi i mlađim potrošačima koji teže luksuzu, ali si još uvijek ne mogu priuštiti vrijednije komade iz Royal Oak kolekcije.
Swatch je tjednima skrivao fotografije novog proizvoda čime je poticao iščekivanje, a promotivni sadržaj na društvenim mrežama nije sadržavao detalje i specifikacije novoga proizvoda već je otkrivao tek dovoljno informacija da pokrene spekulacije.
Na društvenim mrežama počela je rasprava, a nezadovoljni vlasnici AP-ovih “orginalnih” Royal Oak satova koji su za svoje komade platili desetke tisuća eura glasno su izrazili negodovanje zbog ideje da će ikona luksuznog dizajna preko noći postati dostupna svima.
S druge strane mlađa publika je ovu suradnju dočekala s entuzijazmom. Za njih je Royal Pop bio pristupna točka i šansa da posjeduju nešto što nosi obilježja jednog od najcjenjenijih horoloških brendova na svijetu.
Genijalnost u cijeloj priči jest činjenica da su oba tabora bila korisna i odigrala ulogu koja je za njih predviđena. Bijes kolekcionara nije krizna situacija već promišljena strategija. Ono je dalo suradnji težinu i legitimitet te je potvrdilo da se radi o “stvarnoj” AP silueti, a ne jeftinoj imitaciji, dok je entuzijazam mlađe publike dao kulturni momentum, a zajedno su kreirali vidljivost kojoj nijedan plaćeni oglas ne bi mogao parirati.
Sve je to dio šire promjene u načinu na koji luksuzni brendovi komuniciraju. Cilj nije samo prodati proizvod, već kreirati momente koji su osmišljeni za dijeljenje, raspravu i emocionalnu identifikaciju, dok su redovi ispred trgovina i zavidne brojke prodaje tek nusproizvod dobro osmišljene strategije.
