Na drugoj godini faksa imala sam svoj prvi javni nastup. Trebala sam predstaviti projekt na predmetu koji mi je bio zanimljiv, ali već sama pomisao na “izlazak pred ljude” stvarala mi je paniku. Pripremila sam sve – prezentaciju, tekst, čak i šalabahtere za slučaj da mi stane mozak. No, čim sam stala pred publiku, tresle su mi se ruke, zaboravila sam što trebam reći, a srce mi je toliko jako lupalo da ga je valjda čuo i zadnji red. Pogledi su mi se činili stotinu puta oštriji nego inače, a vrijeme kao da se usporilo.

Nisam “failala”, ali osjećaj nakon nastupa bio je grozan. Mislila sam da će me ismijati, da nisam “za javne nastupe”. Danima sam vrtjela film u glavi i analizirala svaku sekundu. Svaku grešku sam uvećavala u glavi, kao da je to jedino što su svi zapamtili. Izbjegavala sam čak i razgovor o toj prezentaciji jer sam se bojala što bi ljudi mogli reći. Ali s vremenom sam shvatila – baš ta situacija mi je pomogla. Jer ništa ne gradi samopouzdanje kao trenutak kad ti je najgore, a ti ipak nekako preživiš. Taj osjećaj kad shvatiš da se svijet nije srušio, iako si bio uvjeren da hoće, neprocjenjiv je.

Danas, kad moram govoriti pred drugima, znam da je normalno biti nervozan. Naučila sam se bolje pripremiti, ali i prihvatiti da nesavršenost nije tragedija. Trema više nije moj neprijatelj – sada je doživljavam kao znak da mi je stalo i da želim dati sve od sebe. Svaki novi nastup postao mi je prilika da budem bolja, hrabrija i iskrenija prema sebi. Taj prvi nastup bio je ružan, ali mi je bio potreban – jer da nisam pala, nikad ne bih znala da mogu ustati. I zato sam, na kraju, zahvalna tremi što mi je pokazala koliko sam jača nego što sam mislila.

AUTOR: NIKA LJUBIČIĆ

Studentski dani često se opisuju kao najljepše razdoblje života. Vrijeme kada učimo, razvijamo se i pripremamo za profesionalni svijet. No, stvarnost za mnoge izgleda bitno drukčije. Iza ispitnih rokova, skripti i neprospavanih noći krije se sve češći problem o kojem se premalo govori – akademski burnout.

Nedavno istraživanje objavljeno u časopisu BMC Medical Education pokazalo je da gotovo 60 % studenata pokazuje znakove burnouta. To nije tek brojka – to su tisuće mladih ljudi koji se osjećaju emocionalno iscrpljeno, demotivirano i izgubljeno. Burnout ne dolazi naglo, već se polako gomila – kroz kronični stres, pritiske, manjak podrške i stalnu potrebu za postizanjem “dovoljno dobrog”.

I sama sam to prošla. Uz studij, radila sam u trgovini u City Centru kako bih pokrila osnovne troškove. Dani su mi počinjali rano, završavali kasno, a između predavanja i smjena ostajalo je malo prostora za mene. Bila sam zahvalna što radim, ali znala sam da to nije ono što želim raditi cijeli život. Osjećala sam se iscrpljeno i prazno, sve češće sumnjajući u to kamo idem i zašto to sve radim.

U tom iscrpljujućem ritmu postojalo je jedno mjesto gdje sam nalazila mir – šminkanje. Šminkala sam sebe i prijateljice, za izlaske, rođendane, pa čak i ispite. Bilo je to nešto što sam radila bez pritiska, iz čiste ljubavi. Često su mi govorile: “Zašto se ovime ne baviš ozbiljno?” Isprva sam to shvaćala kao kompliment, ali nisam vjerovala da bih to mogla pretvoriti u karijeru. Mislila sam da mi fali znanja, iskustva, “papira”.

No, u jednom trenutku, odlučila sam pokušati. Javila sam se jednoj poznatoj hrvatskoj vizažistici putem Instagrama. Nisam očekivala odgovor – ali dobila sam ga. Pozvala me na razgovor i uskoro sam počela raditi s njom. Bio je to preokret. Prvi put sam osjetila da se bavim nečim što ima smisla. Počela sam učiti, razvijati se i razmišljati o budućnosti s uzbuđenjem, a ne strahom.

Danas, i dalje učim svakodnevno. Planiram upisati dodatne edukacije – lash lift, oblikovanje obrva, skincare tretmane. Moj cilj je otvoriti vlastiti beauty studio. Zasad nisam tamo, ali ono najvažnije – krenula sam.

Kroz to iskustvo, naučila sam nešto što mi nitko nije rekao na fakultetu: ne moraš imati sve odgovore da bi krenuo. Dovoljno je znati što te pokreće, i imati hrabrosti napraviti prvi korak. Jer upravo taj prvi korak često otkrije vrata za koja nisi ni znao da postoje.

Burnout me naučio gdje mi je granica. A šminka me podsjetila što me ispunjava. Vjerujem da oba iskustva imaju jednaku vrijednost. I jedno i drugo me oblikovalo.

Zato mislim da je vrijeme da prestanemo romantizirati iscrpljenost. Fakulteti bi trebali nuditi više psihološke podrške, fleksibilnije rokove i edukacije o upravljanju stresom. No, i mi studenti moramo preuzeti dio odgovornosti – naučiti reći “ne”, postaviti granice, brinuti o osnovama poput sna, prehrane i odmora.

Najvažnije: prestati se uspoređivati s drugima. Svatko ima svoj tempo, svoje prepreke i svoj put. Nekome će trebati više vremena, nekome više pauza – i to ne umanjuje vrijednost onoga što rade.

U konačnici, vrijedi se zapitati: kakav je smisao diplome ako nas pritom slomi? Ulaganje u vlastito mentalno zdravlje nije slabost, nego nužnost. A ponekad, put prema nečemu ispunjavajućem ne počinje kroz skriptu – nego kroz ono što volimo raditi kad nitko ne gleda.

AUTOR: MARIJA VUKSAN