Kategorije
digitalno doba Djeca Društvene mreže Emocije generacije

Djeca i ekrani: Olakšavamo li si danas, a otežavamo njima sutra?

Slika iz privatne galerije

Koliko ste puta u kafiću, restoranu ili čekaonici vidjeli dijete koje mirno sjedi gledajući u mobitel? Vjerojatno više puta nego što možete izbrojati. Još češće možemo čuti rečenicu: “Samo da se malo smiri.” I stvarno, u tom trenutku uspije. Dijete šuti, roditelji mogu popiti kavu ili završiti obavezu, a svi su naizgled zadovoljni.

Ali što se događa kada taj trenutak postane svakodnevica?

Tehnologija je donijela brojne prednosti i bilo bi pogrešno tvrditi da su mobiteli i tableti isključivo loši. Zahvaljujući internetu djeca mogu učiti, istraživati i razvijati različite vještine. Problem nastaje kada ekran postane prvo rješenje za dosadu, plač ili nemir.

Roditelji su danas pod velikim pritiskom. Posao, obveze, kućanstvo i svakodnevni tempo često ostavljaju vrlo malo vremena za predah. Sasvim je razumljivo da će ponekad posegnuti za mobitelom kako bi si barem na desetak minuta olakšali dan. To ne znači da su loši roditelji. Naprotiv, većina ih samo pokušava pronaći način kako sve stići.

Međutim, ono što nama olakša situaciju danas, djeci bi sutra moglo otežati razvoj. Sve više stručnjaka upozorava da prekomjerno vrijeme pred ekranima može utjecati na koncentraciju, razvoj govora, kvalitetu sna, regulaciju emocija i socijalne vještine. Dijete koje odmalena uči da se svaki trenutak dosade rješava ekranom, kasnije će teže razvijati strpljenje, maštu i sposobnost da samo pronađe zanimaciju.

Poseban izazov predstavlja i činjenica da djeca sve ranije dolaze u kontakt s društvenim mrežama. U svijetu u kojem se neprestano uspoređuju s drugima, lako mogu razviti osjećaj da nisu dovoljno dobra, dovoljno lijepa ili dovoljno uspješna. Ono što odrasli ponekad teško podnose, djeca još teže razumiju.

Naravno, nije cilj zabraniti tehnologiju. To danas gotovo nije ni moguće. Cilj je pronaći ravnotežu. Mobitel ne bi trebao biti zamjena za razgovor, zajedničku igru ili vrijeme provedeno vani. Djeca neće pamtiti crtić koji su pogledala dok su čekala ručak, ali će pamtiti zajedničku šetnju, društvenu igru ili priču prije spavanja.

Možda si doista olakšavamo u trenutku kada djetetu damo mobitel u ruke. Dobijemo nekoliko minuta mira i sve izgleda jednostavnije. No pravo je pitanje kakvu cijenu plaćamo dugoročno. Posljedice pretjeranog korištenja ekrana često ne dolaze odmah, nego tek godinama kasnije, kada postane jasno koliko su utjecali na način na koji djeca uče, komuniciraju i doživljavaju svijet.

Tehnologija će se razvijati bez obzira na nas. Ono na što ipak možemo utjecati jest način na koji ćemo je koristiti. Možda upravo male odluke koje donosimo danas određuju kakvo će djetinjstvo imati generacije koje dolaze.

Urednica: Josipa Jerković

Kategorije
PR svijet Umjetna inteligencija

Koristimo li umjetnu inteligenciju previše?

Slika iz privatne galerije

Ne tako davno pretraživali smo desetke internetskih stranica kako bismo pronašli jednu korisnu informaciju. Danas je dovoljno postaviti jedno pitanje i odgovor stiže gotovo trenutno. Zvuči odlično, ali upravo tu dolazimo do druge strane priče. Sve češće prihvaćamo prvi odgovor koji dobijemo, bez provjere izvora ili razmišljanja je li informacija doista točna.

Posebno je zanimljivo promatrati kako se umjetna inteligencija koristi u odnosima s javnošću. Pisanje priopćenja, objava za društvene mreže ili prijedloga kampanja nikada nije bilo brže. Međutim, brzina ne znači nužno i kvalitetu. Dobar komunikator ne prenosi samo informacije, nego razumije emocije, poznaje publiku i zna kada treba odstupiti od pravila. Upravo je to ono što nijedan alat ne može u potpunosti zamijeniti.

Umjetna inteligencija danas je doslovno svugdje. Pomaže nam napisati e-mail, osmisliti objavu za društvene mreže, prevesti tekst, pronaći ideju za poklon ili čak sastaviti životopis. Sve što je nekad trajalo sat vremena danas se može napraviti za nekoliko minuta. Pitanje je samo jesmo li zbog toga postali učinkovitiji ili smo se pomalo ulijenili.

Sve češće možemo čuti kako ljudi kažu: “Ovo je sigurno pisao ChatGPT.” No, možemo li to zaista prepoznati? Ponekad možemo. Tekstovi koje je generirala umjetna inteligencija često su vrlo uredni, gramatički gotovo savršeni i puni općenitih fraza. Rečenice znaju biti previše pravilne, a odlomci jednako dugi, zbog čega tekst djeluje pomalo bezličan.

S druge strane, čovjek piše drugačije. Ubacit će vlastito iskustvo, neku sitnicu koju je primijetio, možda će namjerno ostaviti jednostavniju rečenicu ili će nešto ispričati na način koji nema stroga pravila. Upravo te male nesavršenosti često daju tekstu karakter i čine ga uvjerljivijim.

Ipak, granica između teksta koji piše čovjek i onoga koji nastaje uz pomoć umjetne inteligencije iz dana u dan postaje sve tanja. Ako osoba zna uređivati tekst, dodati vlastiti stil i kritički razmišljati o onome što je napisano, vrlo je teško sa sigurnošću reći tko je autor. Zapravo, možda je važnije pitanje koliko je autor sudjelovao u stvaranju sadržaja nego je li koristio umjetnu inteligenciju.

Umjetna inteligencija nije problem sama po sebi. Problem nastaje kada joj prepustimo razmišljanje. Ona može biti izvrstan pomoćnik, ali ne bi trebala postati zamjena za kreativnost, kritičko promišljanje i vlastiti glas. U svijetu odnosa s javnošću upravo su autentičnost i povjerenje ono što publika najviše cijeni, a to se još uvijek ne može generirati jednim klikom.

Možda zato pravo pitanje nije koristimo li umjetnu inteligenciju previše. Puno je važnije znamo li u kojem trenutku trebamo ugasiti računalo i ponovno početi razmišljati svojom glavom.

Urednica: Josipa Jerković