Studentska prehrana često se svodi na sve i svašta, od pekare do trendovskog fast fooda i na ono šta nas dočeka kod kuće, ili ako si kuhamo sami počesto ništa. Sve se svodi na kavu za van, sendvič, burger, dostavu sve ono nešto „usput“ i na brzinu između predavanja, i obaveza.
Često nam se događa tada ista stvar, platimo nešto desetak eura, izgleda „YUMEE“ a za sat vremena ponovno smo gladni.
A zanimljivo je da uopće ne razmišljamo, iako o tome non stop raspravljamo, rasprave o zdravlju, kilaži, sportu, proteinima stresu, vremenu i pitaj Boga o čemu sve ne.
Ne razmišljamo kako da zapravo sebi i svojoj gladi učinimo uslugu i pojedemo nešto sasvim konkretno zdravo i možda za manje novca.
Iz PR perspektive ovo nije priča samo o menzi , ovo je priča o komunikaciji, percepciji i reputaciji. Dok nas bombardiraju reklame, za razne fast foodove, imamo kantine i menze koje nemaju snažan brend i veliku vidljivost niti atraktivan vizualni identitet, a pružaju konkretna ,zdrava i sasvim atraktivna jela za nešto manje novca.
S druge strane fast food i dostavne platforme rasturaju i odlično komuniciraju, atraktivne fotografije, ambalaža, popusti i osjećaj da smo u nekom trendu.
Tu se vidi snaga PR-a, da nije uvijek najbolji onaj proizvod koji najviše komunicira. Ali najvidljiviji proizvod često pobjeđuje u svakodnevnoj odluci.
Jesmo li neinformirani ili smo trendovski ograničeni
Možda je grubo za reći jesmo li nepismeni ili opterećeni trendovima do te mjere da ni sami ne znamo kako upravljaju s našim ponašanjem.
Ako u blizini sveučilišta koje je gradu, postoje mjesta gdje se može pojesti kuhano, obilnije i povoljnije, a mi kao pazimo na naše zdravlje, posebice kilažu. A ujedno ignoriramo ta mjesta, ne znamo za njih, onda nije problem samo u cijenama, i izboru već u našoj percepciji.
Možda nam ne treba uvijek najnoviji food trend. Možda nam nekad treba tanjur variva, juha, prilog, salata i normalan razgovor za stolom.
Menza, kantina ili radnički bistro možda ne zvuče atraktivno kao novi street food lokal, ali studentima mogu ponuditi nešto vrlo konkretno topliji, obilniji i često jeftiniji obrok u centru grada.
Možda je zdraviji izbor upravo onaj najobičniji tanjur kuhanog jela, normalna cijena i osjećaj da se nećemo za kratko vrijeme morati natrpati nekim drugim jelom.
I ne pišemo ovo čisto zato jer nam došlo, a došlo nam je jer samo takvi kao i većina drugih. Jednom prilikom sam naletio na par članaka i otkrio sasvim korektna i zdrava jela u samom centru grada. U Gundulićevoj 32 ulici, ručak na petom katu i nedaleko na Branimiru Tvrtkova Kantina.
Na svega par stotina metara, od centra možete ručati sa ekipom ili sami za pristojne novce potom.
Čitajući članke na koje sam naletio, odmah mi je postalo jasno zašto su pisani iako postoje oduvijek te menze i kantine no jednostavno su s vremenom zaboravljene, medijski izbačene iz prostora jer publika je uvijek željna nečeg novog, a ne starih kantina, radničkih bistroa, domaće kuhinje i pri tome za male novce.
I dok imamo more aplikacija, za narudžbe, koje kakvih dilova za kupnju jednog dobiš dva, pitam se kako se nitko ne sjeti napraviti dil s menzama, i na kraju stvori primjer poslovno odgovorne održivosti. Pa koliko radnika traži jeftine gablece, koliko izvan redovnih studenata, nema pravo na menzu, koliko srednjoškolaca šeta gladno po gradu dok ne krene kući, koliko ima onih staraca koji čekaju da im netko da ili skuha topli obrok, koliko ljudi bi možda došlo zato što je jeftinije i brže.
Ako se vodimo se nekom logikom pa izračunamo, 23 radna dana mjesečno, ručak za otprilike 6 eura dnevno, 138 eura mjesečno, to je iznos koji si većina može priuštiti ili čak sponzorirati za nekog tko ne može sebi to platiti. A dobar dio studenata, roditelja, obitelji ili poduzeća uštedjeti dodatnih do 300 eura po osobi za prehranu. Ovo bi možda trebala biti neka nova PR kampanja ili trend!?
Autor: Nado Žunić