Postoji nešto gotovo paradoksalno u PR-u. To je struka čiji je posao objasniti drugima tko su, što rade i zašto su važni, a istovremeno i sama često mora objašnjavati svoju vrijednost. „A što vi zapravo radite?” pitanje je koje PR stručnjaci vjerojatno čuju češće nego što bi očekivali od profesije koja postoji desetljećima.
Možda je upravo u tome najveći paradoks PR-a: struka koja se profesionalno bavi komunikacijom još uvijek nije pronašla dovoljno jednostavan način da komunicira samu sebe. Dio problema leži u tome što je ono što PR radi često teško vidjeti. Vidimo objavu, intervju ili naslov u medijima, ali ne vidimo sate istraživanja, planiranja i strateškog promišljanja koji su im prethodili. PR je pomalo poput arhitekture, većina ljudi vidi gotovu zgradu, ali ne i nacrte iza nje.
Još uvijek postoji i pojednostavljena slika PR-a. Za neke je PR osoba koja šalje priopćenja, organizira evente ili pokušava „ispeglati” kriznu situaciju. Sve su to dijelovi posla, ali svesti PR samo na njih znači zanemariti njegovu stratešku ulogu.
PR nije samo pitanje kako nešto reći. Važno je odlučiti što uopće treba reći, kome, kada i zašto. Uključuje upravljanje reputacijom, krizno komuniciranje, storytelling, odnose sa zaposlenicima, digitalne kanale i dugoročno građenje povjerenja.
A upravo je reputacija jedan od razloga zbog kojih je vrijednost PR-a teško objasniti. Ponekad je uspješan PR upravo ono što se nije dogodilo: kriza koja nije eskalirala ili problem koji je riješen prije nego što je postao javni.
Možda je zato vrijeme da PR prestane svoju vrijednost dokazivati samo brojem objava, članaka i dosega. Vidljivost nije isto što i reputacija, kao što buka nije isto što i komunikacija. Ako PR stručnjaci ne ispričaju vlastitu priču, netko drugi će je ispričati umjesto njih. Jer struka koja drugima pomaže pronaći pravi glas trebala bi znati pronaći i vlastiti.
AUTOR: MIHAELA BATURINA