Malo je hrvatskih poslovnih priča ostavilo dublji trag u javnosti od sloma Agrokora 2017. godine. Tvrtka koja je zapošljavala desetke tisuća ljudi i opskrbljivala velik dio regije odjednom se našla na rubu propasti, a s njom i stotine dobavljača, banaka i običnih građana koji su joj vjerovali svaki dan kad su odlazili u trgovinu. No iza brojki i sudskih procesa krije se manje očita, ali jednako važna priča – ona o tome kako je (ili nije) Agrokor komunicirao s javnošću dok mu se svijet urušavao.
Krizni menadžment u teoriji zvuči jednostavno: prepoznaj problem rano, budi transparentan, preuzmi odgovornost i drži javnost informiranom. U praksi je to daleko teže, posebno kad je kriza toliko velika da prijeti stabilnosti cijelog gospodarstva. Agrokor je mjesecima djelovao kao da problema nema, sve dok situacija nije postala neodrživa i dok država nije morala intervenirati posebnim zakonom, takozvanom Lex Agrokor. Taj zaokret, od šutnje do prisilne transparentnosti, pokazuje koliko je važno da tvrtke imaju krizni komunikacijski plan spreman i prije nego što kriza uopće nastupi.
Zašto je šutnja najgora strategija
Jedna od temeljnih lekcija svakog udžbenika iz odnosa s javnošću jest da vakuum informacija uvijek netko popuni, ako ne sama tvrtka, onda mediji, konkurencija ili glasine. Kad se u javnosti prvi put pojavila sumnja u financijsko stanje Agrokora, izostanak jasne i pravovremene komunikacije uprave stvorio je prostor za paniku. Dobavljači nisu znali hoće li biti plaćeni, zaposlenici nisu znali je li im posao siguran, a potrošači su se pitali hoće li police u trgovinama ostati pune. Upravo ta neizvjesnost, više nego sama kriza, često najviše šteti povjerenju javnosti.
Usporedbe radi, vrijedi spomenuti da su neke druge hrvatske tvrtke u sličnim, iako manjim krizama, brže reagirale javnim priopćenjima i redovitim ažuriranjem stanja, čime su barem djelomično sačuvale povjerenje dionika. Razlika između uspješnog i neuspješnog kriznog PR-a rijetko leži u tome hoće li kriza uopće nastupiti, jer krize su gotovo neizbježne u poslovanju, nego u brzini i iskrenosti reakcije kad se ona dogodi.
Uloga države kao neplaniranog glasnogovornika
Zanimljiv aspekt cijelog slučaja jest da je, u nedostatku snažne komunikacije same tvrtke, državna administracija preuzela ulogu svojevrsnog glasnogovornika za javnost, objašnjavajući građanima što se događa i zašto je intervencija nužna. To je neobična situacija u odnosima s javnošću – kada institucija koja nije izvorno strana u krizi mora preuzeti komunikacijsku inicijativu jer sama tvrtka to nije učinila na vrijeme. Takav scenarij dodatno je narušio percepciju kompetentnosti uprave Agrokora u očima javnosti, čak i kod onih koji nisu detaljno pratili financijske detalje slučaja.
Uprava velike tvrtke pod povećalom javnosti tijekom krize. Izvor: Pixabay
Što bi drugačiji pristup mogao izgledati
Kad se govori o dobroj praksi kriznog PR-a, obično se spominju tri stupa: brzina reakcije, dosljednost poruke i preuzimanje odgovornosti umjesto prebacivanja krivnje. Zamislimo alternativni scenarij u kojem uprava Agrokora već pri prvim naznakama problema organizira redovite konferencije za medije, otvoreno komunicira planove restrukturiranja i aktivno se obraća dobavljačima i zaposlenicima prije nego što to učine mediji ili država. Takav pristup ne bi spriječio financijski slom, jer korijeni problema bili su duboko strukturni i dugogodišnji, ali bi vjerojatno ublažio štetu po ugled i povjerenje koje je tvrtka izgradila desetljećima.
Ovdje treba biti pošten prema kompleksnosti situacije – komunikacijski tim, koliko god bio vješt, ne može sam riješiti duboke financijske probleme niti spriječiti stečaj kada su temelji poslovanja narušeni. No, dobra komunikacija može značajno utjecati na to hoće li javnost percipirati tvrtku kao žrtvu okolnosti koja se hrabro nosi s problemom ili kao entitet koji je namjerno skrivao istinu dok je to bilo moguće.
Lekcija za buduće generacije menadžera
Za studente ekonomije i budući menadžerski kadar, slučaj Agrokor ostaje dragocjen, iako bolan, studijski primjer. Pokazuje da kriza rijetko dolazi najavljena i da tvrtke koje unaprijed nemaju razrađen plan kriznog komuniciranja gotovo uvijek reagiraju prekasno i preslabo. Isto tako, pokazuje da javnost, ma koliko bila strpljiva, na kraju traži odgovore, a ne opravdanja, i da je iskrenost, čak i kad nosi loše vijesti, dugoročno isplativija strategija od prešućivanja.
Jedna pogrešna odluka može pokrenuti lančanu reakciju kroz cijeli poslovni sustav. Izvor: Pixabay
Danas, nekoliko godina nakon vrhunca krize, Agrokor kao Fortenova grupa posluje pod novim vodstvom i s drugačijom komunikacijskom kulturom, koja uključuje redovitija javna priopćenja i transparentnije izvještavanje o poslovnim rezultatima. To samo po sebi govori koliko je tržište, ali i regulatorno okruženje, promijenilo očekivanja prema velikim hrvatskim kompanijama kada je riječ o odnosima s javnošću u kriznim situacijama.
autor: Iva Beljo