Ponekad šutnja smiruje situaciju, ali ostavlja prostor drugima da ispričaju priču umjesto nas
U PR-u se često govori o važnosti pravovremene komunikacije. Kada se dogodi problem, javnost očekuje objašnjenje, reakciju ili barem znak da je organizacija svjesna situacije. Ipak, postoje trenuci kada se organizacije odluče na šutnju. Pitanje je može li tišina ikada biti dobra strategija. Odgovor nije jednostavan. U nekim situacijama prebrza reakcija može biti štetna, posebno ako informacije još nisu provjerene. Bolje je pričekati nego javnosti dati netočnu ili nepotpunu izjavu. Tišina tada može biti oblik opreza, ali samo ako ne traje predugo i ako postoji jasna namjera da se komunicira čim bude moguće.
Šutnja nije zlato
Problem nastaje kada se šutnja koristi kao način izbjegavanja odgovornosti. Ako javnost postavlja pitanja, a organizacija ne odgovara, prostor se otvara nagađanjima, glasinama i tuđim interpretacijama. U digitalnom okruženju priča se razvija i bez službene izjave. Ako organizacija ne komunicira, netko drugi će oblikovati percepciju umjesto nje. Zato je važno razlikovati stratešku tišinu od pasivnosti. Strateška tišina znači da organizacija promišljeno bira trenutak i način komunikacije. Pasivnost znači da ne zna što reći ili se nada da će problem nestati sam od sebe. U većini slučajeva, javnost takvu šutnju ne doživljava neutralno, nego kao znak krivnje, nezainteresiranosti ili nesigurnosti.
Dobra PR strategija ne mora uvijek značiti stalno govoriti. Ponekad je važno slušati, prikupiti činjenice i izbjeći nepotrebne reakcije. Međutim, potpuna tišina rijetko je dugoročno korisna.
U vremenu brzih informacija, šutnja također komunicira. Pitanje je samo hoće li publika tu šutnju razumjeti kao promišljenost ili kao bijeg od odgovornosti.
Autor: Marko Lončarić