Izvor: Pixabay, autorska obrada Canva
Kultura koja čeka publiku
Kultura u Hrvatskoj živi u svojevrsnom paradoksu: u svijetu stalnih promjena često se diči vlastitom nepromjenjivošću. Kulturni i umjetnički mainstream nerijetko igra na sigurno, duboko uronjen u tradiciju izraza, kao da se boji otvoriti, ma i samo odškrinuti, vrata suvremenim idejama, formatima i jezicima.
Problem možda nije u tome što publika ne želi kulturu, nego u tome što kultura prečesto očekuje da publika sama dođe, sama razumije i sama zaključi da je nešto vrijedno pažnje. Jer možda kultura sama po sebi nije problem; problem nastaje onda kada ona ostane neispričana.
Publika, mediji i komunikacijski glib
A publika? Publika nerijetko ide upravo tamo gdje je netko povede. Mediji su, pak, često poput gusaka u magli: kreću se za gledanošću, čitanošću, klikanjem i dijeljenjem, pa bi u takvom odnosu snaga kultura mogla puno jasnije isprofilirati vlastiti glas i čvršće držati uzde u svojim rukama.
No, nažalost, prečesto ne koristi dostupne alate, nove tehnologije i komunikacijske kanale. Tapka na mjestu, tone u vlastitu ozbiljnost i time sama slabi poziciju koju bi mogla imati, ne zato što nije važna, nego zato što se ponekad ponaša kao da joj komunikacija nije potrebna.
Dobar PR nije izdaja umjetnosti
Kulturi ne treba jeftino pakiranje ni podilaženje publici. Treba joj jasnija svijest o tome kome se obraća, zašto se obraća i kako će nekome objasniti da je baš taj sadržaj vrijedan njegova vremena.
Dobra komunikacija ne umanjuje umjetnost, nego joj pomaže da dođe do ljudi. Ako publika ne zna za događaj, ne razumije kontekst ili ima osjećaj da kultura nije prostor za nju, nije dovoljno reći da je nezainteresirana; možda ju samo nitko nije dovoljno dobro pozvao.
Otok spasa treba svjetionik
Vrijeme je da kultura postane hrabrija, svježija i provokativnija. Da izađe iz gliba i prašine prošlosti, ne zato da bi je odbacila, nego da prestane u njoj živjeti kao u jedinom mogućem prostoru.
Možda je rješenje upravo u susretu generacija: zadržati znanje, iskustvo i mudrost starijih, ali dopustiti mladim komunikacijskim i PR stručnjacima da kulturu približe suvremenom svijetu i svojim vršnjacima. Kultura i umjetnost nisu nepotrebni potrošači državnog budžeta, nego otok spasa u moru zastrašujućih svakodnevica. Ali i otok spasa mora imati svjetionik. Inače ga nitko neće pronaći.
Autorica: Smiljana Klein Tretinjak