Na drugoj godini faksa imala sam svoj prvi javni nastup. Trebala sam predstaviti projekt na predmetu koji mi je bio zanimljiv, ali već sama pomisao na “izlazak pred ljude” stvarala mi je paniku. Pripremila sam sve – prezentaciju, tekst, čak i šalabahtere za slučaj da mi stane mozak. No, čim sam stala pred publiku, tresle su mi se ruke, zaboravila sam što trebam reći, a srce mi je toliko jako lupalo da ga je valjda čuo i zadnji red. Pogledi su mi se činili stotinu puta oštriji nego inače, a vrijeme kao da se usporilo.
Nisam “failala”, ali osjećaj nakon nastupa bio je grozan. Mislila sam da će me ismijati, da nisam “za javne nastupe”. Danima sam vrtjela film u glavi i analizirala svaku sekundu. Svaku grešku sam uvećavala u glavi, kao da je to jedino što su svi zapamtili. Izbjegavala sam čak i razgovor o toj prezentaciji jer sam se bojala što bi ljudi mogli reći. Ali s vremenom sam shvatila – baš ta situacija mi je pomogla. Jer ništa ne gradi samopouzdanje kao trenutak kad ti je najgore, a ti ipak nekako preživiš. Taj osjećaj kad shvatiš da se svijet nije srušio, iako si bio uvjeren da hoće, neprocjenjiv je.
Danas, kad moram govoriti pred drugima, znam da je normalno biti nervozan. Naučila sam se bolje pripremiti, ali i prihvatiti da nesavršenost nije tragedija. Trema više nije moj neprijatelj – sada je doživljavam kao znak da mi je stalo i da želim dati sve od sebe. Svaki novi nastup postao mi je prilika da budem bolja, hrabrija i iskrenija prema sebi. Taj prvi nastup bio je ružan, ali mi je bio potreban – jer da nisam pala, nikad ne bih znala da mogu ustati. I zato sam, na kraju, zahvalna tremi što mi je pokazala koliko sam jača nego što sam mislila.
AUTOR: NIKA LJUBIČIĆ
